Zagrijavanje na poene kroz sredinu terena

2016oct20122445_613857752

 

Jedna od zanimljivih vježbica za zagrijavanje na terenu je svakako igranje na poene kroz sredinu terena pri čemu se broje pogreške u aut ili u mrežu. Ako se odigra winner u stranu, poen se ne broji, a  igrač može pokušati vratiti loptu koja je odigrana u stranu u sredinu terena i poen se nastavlja.

Ovakvim načinom zagrijavanja na početku treninga imamo višestruki efekat kod juniora i igrača u mladjim kategorijama. Prvo, igrači su odmah koncentrirani na gledanje lopte, svaka lopta, svaki udarac im postaje važan od samog početka treninga. Mnogo puta se dogodi da igračima treba mnogo vremena kako bi krenuli u trening potpuno koncentrirano. U tom slučaju dogadja se gomila pogrešaka u zagrijavanju, lopte lete bez kontrole, igrač se ne namješta na loptu…jednostavno se zagrijavanju ne pridaje dovoljno pažnje. U slučaju da se svaka lopta broji, tj. da se svaka pogreška bilježi i da se igra na bodove, igrač automatski postaje pažljiviji i svjesniji o tome što radi na terenu. Stalo mu je učiniti što manje pogrešaka, stalo mu je namjestiti se na svaku loptu kako treba i držati loptu što duže u igri bez pokušaja zabijanja, jer na taj način ne dobija poene.

Kao nedostatak ovakve vrste zagrijavanja može se uputiti činjenica da će igrač možda igrati predefanzivno i da će čekati dulje nego što bi trebao inače, u slučaju kada bi mu se direktan poen brojao. To je točno, ali cilj ovakvog načina zagrijavanja i početka treninga upravo i jest da se lopta što duže drži u igri te da se igrač nauči dobivati poene na pogreške protivnika, a ne samo na svoje direktne poene.

U tome i jest jedan od zadataka trenera, da uputi igrača na koji način dobija većinu poena u meču…da li su to direktni poeni ili su to pogreške protivnika, bilo forsirane ili neforsirane. S obzirom  da se moderan tenis može okarakterizirati kao igra agresivnog baselinera, svakako je interesantna činjenica da igrač mnogo više poena zaradi tako što je prisilio protivnika na pogrešku, nego direktnim poenima. Aktivna i agresivna igra je svakako poželjna, ali agresivnost mora biti dobro kontrolirana, kako bi igrač bio uspješan. U slučaju pretjerane agresivnosti, igra može prerasti u srljanje i nekontrolirani napad iz situacija koje nisu pogodne.

Kasnije se već spomenuta vježbica može nadogradjivati sa dodatkom voleja, tako da se volej može odigrati slobodno u stranu ili skratiti, te da se na taj način broji. Možemo dodati i servis u poznati dio terena, tako da protivnik zna u koju stranu ćemo odservirati, a dalje se igra kroz sredinu. Varijacije su moguće i poželjne.

Radi se upravo o tome da igrači u mladjim kategorijama juniora shvate da lopta upućena u sredinu terena, čvrsto, a bez pretjeranog rizika, može biti isto tako kvalietna te da protivnik i tu loptu može pogriješiti. Iskusni profesionalci upravo i igraju na taj način, potežu udarce samo ako su savršeno namješteni na loptu, a u slučaju da kasne i da nisu u dobroj poziciji, vrlo često odigravaju čvrst udarac u sredinu terena. Juan Martin del Potro majstor je odigravanja takvih udaraca forhendom iz trka svom snagom u sredinu terena.