Prilagodba- sposobnost i kvaliteta najboljih

Tenis je igra u kojoj pobjedjuju oni koji se mogu što bolje i što prije prilagoditi na novonastale situacije u meču. Ta tvrdnja definitivno stoji, a pri tome ne mislimo samo na situacije koje se tiču protivnika, nego i ostalih uvjeta kao što su npr. loptice, podloga, vremenski uvjeti, vremenska zona pa čak i nadmorska visina. U kalendaru natjecanja na najvišoj razini postoje turniri koji se igraju preko cijele godine na svim kontinentima, a nije rijedak slučaj da se igrač mora vrlo brzo prilagoditi na različite podloge u vrlo kratkom vremenu što može predstavljati problem za one igrače i igračice koji se teže prilagodjavaju i kojima ta promjena teže pada.

U nedavnom meču za ostanak u Svjetskoj skupini Davis cupa, naša reprezentacija igrala je protiv Kolumbije gdje je sposobnost prilagodbe svakako dolazila na kušnju za svakog našeg reprezentativca. S obzirom da je termin meča za ostanak u društvu najboljih bio odmah nakon US Opena, a Kolumbijci su, s obzirom na domaćinstvo, izabrali zemljanu podlogu, ostalo je vrlo kratko vrijeme da se naša reprezentacija adaptira na novu podlogu. Naravno, te činjenice je stručni stožer kolumbijske reprezentacije bio i te kako svjestan,  te su na to i računali kao otežavajuću okolnost za naše igrače. No, s obzirom da se glavni grad Kolumbije, Bogota, nalazi na 2600 metara nadmorske visine, domaćini su računali i na tu prednost, jer su domaći igrači naviknuti na takve uvjete.

Što se dogadja kad se igra na takvoj nadmorskoj visini?

Prije svega, na tim visinama je zrak rijedji te su loptice prilagodjene u smislu tvrdoće i kvalitete. Naime, ako bi se igralo s normalnim lopticama, vakumiranim u konzervi, kao što je slučaj na svim ostalim turnirima, bilo bi je vrlo teško kontrolirati, te bi zbog rijetkog zraka nekontrolirano letjele. Iz tog razloga na tim nadmorskim visinama koriste se loptice bez pritiska, tzv.“ pressureless balls“, koje znatno manje odskaču od podloge, a i sam zvuk lopte kod udarca je drugačiji.  U tom slučaju potrebna je dodatna prilagodba i na odskok lopte, a i na sam udarac, s obzirom da takva lopta teže hvata rotaciju, pogotovo spin udarac. Ukoliko igrač želi odigrati spin udarac sa puno rotacije, može se dogoditi da loptica nekontrolirano ili odleti u aut, ili završi u dnu mreže. U takvoj igri potrebno je, dakako, modificirati udarce i udarati više „kroz loptu“ tako da udarac i dalje zadrži kvalitetu i kontrolu.

Naši reprezentativci, Mektić i Škugor odigrali su, prije nastupa u Davis cupu,  challenger turnir u Bogoti, tako da su imali malo više vremena za prilagodbu i na zemljanu podlogu i na loptice bez pritiska, a i na rijedak zrak koji je svakako isto tako otežavajuća okolnost. Njihova prva reakcija bila je da ne mogu objasniti zašto im neka loptica odleti u aut, a zbog čega isti takav udarac, slijedeći put završi u mreži. Jednako tako, bili su iznenadjeni koliko se brže umaraju nego inače.Naime, na takvoj nadmorskoj visini, vrlo lako se umara, kod duže izmjene udaraca, u početku, vrlo je teško doći do zraka, te je igraču potrebno duže vrijeme za oporavak. Što je igrač bolje fizički spreman, to će se brže oporaviti i adaptirati na takve uvjete gdje nije lako igrati, pogotovo ako se nema dovoljno vremena za prilagodbu.

Zbog svega navedenog, pobjeda naše reprezentacije u nedavnom susretu protiv Kolumbije, svakako dobija na težini. Prije svega zadivljujuće je kako je dobro odigrao naš najbolji igrač, Marin Čilić, s obzirom na uvjete u kojima se igralo. Da se razumijemo, Marin je stigao s US Opena, gdje je igrao na tvrdoj podlozi. Već na prvim treninzima u Bogoti žalio se na skliski teren i pretjeranu količinu zemlje na terenu, no kad je meč krenuo, sve je zaboravljeno i stavljeno u drugi plan. Kretao se i udarao lopticu odlično, potpuno se priviknuvši na novonastale uvjete i novonastalu situaciju u kojoj se nalazi. Nije ga ometala ni gromoglasna publika, koja je navijala na rubu incidenta, ometavši igru uzvicima izmedju prvog i drugog servisa.  Marin je u sva tri meča pokazao da je igrač koji je izuzetno fizički i mentalno spreman, te je samo takav uspio prebroditi sve teškoće i probleme kojim su se pojavili na tom teškom gostovanju, što je odlika pravog  šampiona.

Ukratko, zbog svog stava prema situaciji u kojoj se nalaze, najbolji igrači i u najtežim trenucima, kada im situacija nije naklonjena, pronalaze način da se što bolje prilagode na uvjete u kojima se igra te daju svoj maksimum. U problemu koji je ispred njih vide izazov te na taj način pristupaju teškoćama i iz sebe izvuku najbolje što imaju.

Kolumbija- Hrvatska, Davis cup susret, Bogota 15.-17. 9. 2017.

U susretu play off-a za ostanak u Svjetskoj skupini Davis cupa, Hrvatska reprezentacija se sastala u Bogoti protiv reprezentacije Kolumbije. Kod samog zdrijeba bilo je jasno da će to biti izuzetno teško gostovanje zbog činjenice da se Bogota nalazi na nadmorskoj visini od preko 2600 metara, te će se igrati sa tzv. lopticama bez pritiska, kako bi se mogle bolje kontrolirati na toj nadmorskoj visini. Domaćini su naviknuti na takve uvijete, a na našoj reprezentaciji je bio zadatak da se što prije prilagodi i maksimalno pripremi za meč koji bi, u slučaju pobjede, osigurao mjesto u elitnoj skupini Davis cup natjecanja.

Hrvatska reprezentacija nastupila je u sastavu: Marin Čilić, Viktor Galović, Franko Škugor i Nikola Mektić. Kolumbijci su nastupili u sastavu: Santiago Giraldo, Alejandro Falla, Alejandro Gonzales i Juan Sebastian Cabal.

Kako bi se što bolje pripremili za susret, Mektić i Škugor su odigrali zajedno parove na challengeru u Bogoti, koji se igrao tjedan dana ranije te su stigli do finala. Ostatak ekipe stigao je iz Hrvatske, Viktor Galović je stigao iz Milana, a Marin Čilić s US Opena.

Susret se igrao u areni Plaza del Torros, na zemljanoj podlozi. Teren je bio vrlo dobro pripremljen, a na raspolaganju smo imali i još jedan teren za trening u obližnjem klubu, Club Americano, gdje smo takodjer trenirali.

Nakon odradjenih priprema, krenuli smo s mečevima u petak, 15.9. Mečevi su bili na rasporedu vrlo rano, već u 10 ujutro zbog ranog zalaska sunca. Danje svjetlo omogućavalo je igru do 18 sati, tako da se po pravilima ITF-a moralo početi u 10.

Izbornik Željko Krajan odlučio se za igrače Marina Čilića i Franka Škugora u singlu. Marin je nakon odlične igre lagano pobjedio njihovog drugog igrača, Gonzalesa  61 64 61. Bila je očita razlika u kvaliteti, te je Marin cijelo vrijeme imao meč pod potpunom kontrolom.

U drugom meču Giraldo je pobijedio Škugora  64 46 57 64 62. Franko je odigrao odličan meč, a ponestalo mu je samo malo snage i odlučnosti u četvrtom setu da meč ode u njegovu korist. Giraldo je na krilima publike i bučnog navijanja uspio privesti meč kraju u svoju korist.

U igri parova uslijedila je prava drama. Nikola Mektić I Marin Čilić donijeli su izuzetno važan bod našoj reprezentaciji, te smo nakon parova poveli 2:1. Prva dva seta dobili su Kolumbijci, Cabal i Falla. Naši igrači su imali prilike u drugom setu koje nisu iskoristili. Mučili su se s povratom servisa protivnika, a kad je taj segment igre podignut na višu razinu, rezultat se okrenuo u našu korist. Nije izostalo bučno navijanje Kolumbijaca na granici regularnosti. Naši igrači pokazali su veliko srce te iznimnu borbenost i koncentraciju te su dobili meč u pet setova rezultatom 57 67 64 62 64.

Trećeg dana bila nam je potrebna još jedna pobjeda za konačni ostanak u Svjetskoj skupini. Marin Čilić je u prvom meču dana pobijedio Giralda 63 64 64 te osigurao pobjedu koja ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje. Marin je odlično servirao, igrao agresivno, a Kolumbijac je probao na sve načine, uz maksimalni rizik, držati priključak u meču. Na kraju je razlika u kvaliteti došla do izražaja te smo tom Marinovom pobjedom osigurali nastup i slijedeće godine medju 16 najboljih reprezentacija svijeta.

U zadnjem meču, Viktor Galović, debitant u reprezentaciji, koji se odlično uklopio u momčad, nakon odlične igre pobijedio je Alejandra Gonzalesa u tri seta 64 26 62. Svojom igrom pokazao je da se na njega i ubuduće može ozbiljno računati.

Ukratko, cilj je ostvaren upravo onako kako smo priželjkivali i očekivali. Bilo je teško, prije svega zbog uvjeta i gostujućeg terena, ali na kraju smo  ponovo dokazali da smo momčad za velike rezultate.

 

 

Govor tijela

234539

Govor tijela ili kao što se popularno kaže u medjunarodnoj terminologiji, „body language“, svakako je nepogrešiv pokazatelj unutarnjeg stanja igrača. Ako unutarnji osjećaj igrača nije u optimalnom stanju, to će se reflektirati na njegovom izrazu lica, stavu i držanju tijela. Iskusni profesionalci koji godinama nastupaju na turnirima točno znaju i osjećaju trenutak kada je protivnik uzdrman, kada iz bilo kojeg razloga nije u optimalnom stanju za nastavak igre, te će to iskoristiti u svoju korist.

U ovom slučaju radi se o promatranju stanja igrača prije nego je igra uopće počela, kad je igrač stao na teren, kad se uputio na teren iz svlačionice…radi se o promatranju stanja igrača u pauzama izmedju poena…radi se o tome kakvo je držanje igrača kad se poen ili gem završi. Složit ćemo se svi da su te pauze i te kako važne. Poznato je, u mentalnoj pripremi tenisača, da postoji upravo odredjen slijed aktivnosti i ponašanja u pauzama izmedju poena. O tome sam pisao kao o izvodjenju rituala kod pripreme za poen. A upravo kod tih rituala potrebno je obratiti pažnju na govor tijela, zato što će nas naš stav i držanje odati kako se osjećamo.

Svi znamo da su koncentracija i fokus vrlo važni, te da moraju biti na vrlo visokoj razini kako bi igrač bio uspješan…Kako smo u igri koncentrirani na loptu, tako smo u pauzama koncentrirani na to kako se što bolje pripremiti, opustiti, regenerirati za slijedeće napore koji dolaze.  Tom segmentu pripada i „body language“, dakle, zadatak nam je u pauzi zadržati pozitivan stav iznutra koji ce se reflektirati na naše izvanjsko ponašanje i držanje na terenu.

 

Što bi značio dobar stav, dobar govor tijela, dobro držanje?

Mentalno čvrsti igrači dobro znaju da im govor tijela mora odavati odlučnost, samopouzdanje, mirnoću, fokusiranost, pozitivnost, budnost, spremnost za akciju…Sve su to unutarnje kvalitete koje se i te kako vide na izrazu lica, držanju tijela i gestama koje igrač čini dok je na terenu. U prvoj fazi rituala, odmah nakon što je poen završio igrač bi trebao zadržati pozitivan stav. To bi značilo da, ukoliko je dobio poen, stisne šaku, uzvikne nešto što bi značilo pohvalu ili bodrenje, kod važnog poena.

Poznat je uzvik Nadala: Vamoos, Federerov: Komm jetzt, Hewittov: C mooon!! Sve to znači pozitivan govor tijela te bodrenje i ohrabrivanje za situacije koje slijede. Ti uzvici nalik su ratničkim poklicima koji će i te kako podignuti razinu unutarnje energije igrača. Kod ne tako važnih poena, koji su završili sa pozitivnim ishodom, takodjer je važno da igrač iznutra sam sebe pohvali i da se taj osjećaj iznese na “ površinu“, da igrač odaje samopouzdanje.
Kod negativnog ishoda, jednako tako, govor tijela ne bi trebao odavati nezadovoljstvo ili deprimiranost. U mladjim kategorijama, pogotovo kod juniora ili kadeta koji još nemaju dovoljno iskustva, niti su se susreli sa mentalnom pripremom i važnosti te pripreme,  vrlo jasno se vidi ljutnja, bijes, nezadovoljstvo. Igrač koji nije u stanju kontrolirati emocije, pogotovo one negativne, vrlo često se ne može sabrati te gubi nekoliko poena ili čak gemova u nizu. A govor tijela će vrlo jasno pokazati u kakvom je stanju igrač i da li će uspjeti oporaviti se od prošle pogreške. Ima slučajeva kada igrač radi na sebi i zna koliko je važno zadržati govor tijela koji ga neće odati, ali baš zbog tog nedostatka  samokontrole ne uspijeva u tome, nego se prepušta izljevima bijesa i nekotroliranim reakcijama. Jedna od najvažnijih kvaliteta natjecatelja mladje dobi je upravo sposobnost prihvaćanja vlastite pogreške, a ispravan govor tijela može im uvelike pomoći u tome.

 

Da li govor tijela može utjecati na unutarnji osjećaj? Što se dogadja prije, da li govor tijela utječe na unutarnji osjećaj ili unutarnji osjećaj utječe na govor tijela?

To je vrlo zanimljivo pitanje, a i odgovor je vrlo zanimljiv. Još je poznati sportski psiholog Jim Loehr pisao o tome, rekavši da igrač na terenu mora djelovati po principu „kao da…“ , te će se u tom slučaju početi tako i osjećati. Kod većine igrača, pogotovo onih koji su manje svjesni njihovo unutarnje stanje uvjetuje kakav će govor tijela biti. Kod vrhunskih profesionalaca, njihov govor tijela je uvijek na visini, te iako se iznutra ne osjećaju dobro, govorom tijela koji zrači samopouzdanjem prizvat će, na neki nači, taj osjećaj.

Dakle, ukoliko imamo manjak samopouzdanja, riješenje je da na terenu djelujemo kao da ga imamo, ulazimo svjesno u to stanje, a govorom tijela na van, na neki način isprovociramo osjećaj samopouzdanosti. Po meni je to i te kako ohrabravajuća činjenica, jer u tom slučaju imamo alat i oružje koje možemo koristiti i koje ovisi samo o nama i našoj vještini. Naravno,  takav način djelovanja na terenu mora se vježbati, a što više vježbamo, to ćemo biti uspješniji   te će nam govor tijela biti kvalitetniji. Poput iskusnog profesionalca ili glumca, znat ćemo kako kontrolirati emocije, te prizvati osjećaj odlučnosti, hrabrosti i samopouzdanja na terenu.

 

Intenzitet i fokus

234520

 

Intenzitet i fokus

Intenzitet i fokus su dvije kvalitete vrhunskih igrača koje svakako određuju uspješnost kako na treningu, tako i na natjecanjima.  Bez tih kvaliteta, nema uspješnih igrača, a čak i kod njih, kod vrhunskih profesionalaca te dvije kategorije, fokus i intenzitet, mogu varirati. Iako se radi o mentalnim kategorijama, dakle, o unutarnjem stanju igrača koje se jasno očituju kao stav i pristup na terenu, taj fenomen možemo promatrati ne samo kod najboljih, nego na svim razinama teniske igre.

Što je intenzitet? Intenzitet se može okarakterizirati na više načina, a jasno je vidljiv na terenu prema tome kako se igrač ponaša na terenu, kakav mu je govor tijela, kako se kreće i, na kraju krajeva, kako se osjeća iznutra. Igrač koji igra sa intenzitetom kretat će se maksimalno dobro, namještat će se na svaki udarac, imat će agresivan i ativan pristup na terenu. Dakle, težit će tome da ima stvari pod kontrolom time što će se potruditi nametnuti svoju igru, igrajući maksimalno aktivno. U svemu tome vrlo je važno da je igrač svjestan o čemu se tu radi, da postigne i zadrži optimalnu razinu intenziteta, da ne počne igrati preagresivno ili da ne bude previše pasivan. Na primjerima vrhunskih igrača jasno se može vidjeti kada je igrač pod optimalnim intenzitetom. U nedavnom meču Davis cupa, izmedju SAD-a i Hrvatske, u Portlandu, Marin Čilić je prvi dan igrao protiv Jacka Socka igrao sa izuzetno niskim intenzitetom. Iako je dobivao meč, bio u dobroj situaciji da završi i sa pozitivnim ishodom, intenzitet mu nije bio na odgovarajućoj razini. Bez obzira na vodstvo od 2-0 u setovima i 3-0 u odlučujućem, petom setu, Marin nije uspijevao podići intenzitet i meč je otišao na stranu protivnika. U razgovoru s Marinom, nakon meča, rekao mi je da je bio tog svjestan tek nakon meča te da mu je to pomoglo u parovima slijedeći dan kad je odigrao možda najbolji meč parova u životu kad je naš par Čilić-Dodig pobijedio favoriziranu braću Bryan i tako donio preokret u cijelom meču. Rekao mi je da je i u parovima osjetio pad intenziteta zbog umora, ali se uspio bodrenjem i  pravovremenim reakcijama i ritualima vratiti u optimalno stanje koje mu omogućava da igra na najvišoj mogućoj razini. Upravo u toj konstataciji leži odgovor kako podignuti intenzitet: ritualima. U praksi bi to značilo stisnuti šaku nakon dobrog poena, glasno se bodriti ( Federer zna uzviknuti Komm jetzt!), napraviti nekoliko poskoka prije reterna, napraviti kratak šprint nakon odlaska s klupe nakon pauze izmedju gemova…Te naizgled instinktivne radnje nisu bezazlene i slučajne. Igrači koji su svjesni što se dogadja na terenu i kako se osjećaju, svjesno rade upravo to. Dovode se u stanje optimalnog intenziteta. Spomenuo sam slučajeve kad je intenzitet previsok. U tom slučaju igrač srlja, igra preagresivno, juriša kao muha bez glave…Igra bez fokusa. Pravu razinu intenziteta vratiti će isto tako ritualima. Sugestijom i disanjem u pauzi te prije svega, prebacivanjem pažnje na sadašnji trenutak, na samu izvedbu umjesto na ishod meča, jer je često upravo to razlog neravnoteže u intenzitetu.

Što je fokus? U teniskoj igri često se čuje riječ fokus, a isto tako ga spominjemo u kontekstu koncentracije. Fokus je upravo to, sposobnost koncentracije na terenu. U teniskoj igri fokusirani smo na loptu, prije svega. Ako igrač nema fokusa ili mu je fokus slabiji, dolazi do neforsiranih pogrešaka, lopta se ne gleda dovoljno kvalitetno i posljedica toga je slab rezultat. Igrač koji nema sposobnost kvalitetnog fokusa, čitanja i gledanja lopte, ne može biti uspješan. Fokus se gubi vrlo često kada igrač razmišlja o prošlim pogreškama ili o budućem ishodu susreta, seta, gema, poena. Ako igrač uspije vratiti fokus na izvedbu umjesto na ishod, na nešto što će se možda dogoditi, automatski se poboljšava kvaliteta igre.  U već spomenutom primjeru Marina Čilića u meču protiv Socka u Davis cupu, gdje mu intenzitet nije bio na visini, a samim tim i fokus je bio slabiji nego što je očekivano. Ukratko, fokus i intenzitet su čimbenici koji su zavisni jedan od drugog i zbog toga su vrlo zanimljivi za pratiti. Ispravna dubina fokusa neizbježno vodi ka igranju u zoni, potpunom stapanju s aktivnosti koju igrači vrlo često opisuju kao igranju na vrhuncu, igranju svoje najbolje igre kad igrač postigne optimalno unutarnje stanje za najbolju izvedbu.

Igor Čerenšek, sportski psiholog koji vrlo uspješno radi s brojnim sportašima kaže da fokus prati intenzitet, ali ne uvijek kako to mi želimo. Kako raste intenzitet  tako raste i fokus, kako pada intenzitet, tako pada i fokus. Ako pak intenzitet poraste prenaglo previsoko, fokus ga ne stigne pratiti, već pada i čeka intenzitet da i on padne. Vrlo zanimljiv je odnos ova dva važna faktora…

Zaključak je da ukoliko ste trener, igrač, roditelj svakako obratite pažnju na ove čimbenike koji su pod kontrolom igrača i samim ovladavanjem razine intenziteta i fokusa te održavanjem tih faktora na optimalnoj razini, zasigurno će igrač poboljšati uspješnost na treninzima i natjecanjima.

Teniski trening

preuzmi (2)

U modernoj teniskoj igri, kao što znamo, možemo razlikovati nekoliko područja razvoja mladih igrača. Teniski trening trebao bi se sastojati od integracije nekoliko većih cjelina pa tako u posljedne vrijeme sve češće nalazimo na termin integrirani trening, što bi značilo povezanost svih tih nekoliko područja i njihovih cjelina koji u konačnici daju rezultat vrhunskog natjecatelja. Integrirani trening zahtjeva stručan rad na svim područjima djelovanja, tako da je neminovno da u razvoju i treningu juniora i mladih igrača, koji imaju ambicija postati vrhunski igrači, sudjeluje cijeli tim trenera i stručnjaka koji se brinu o napretku svog pulena. U vrhunskom tenisu nerijedak je slučaj da igrači imaju po dva trenera. Spomenut ću samo najbolje: Novaka Djokovića koji radi s Beckerom i Vajdom i Rogera Federera koji u timu ima Ivana Ljubičića i Severina Luthija. Uz ove trenere u timu su još i kondicijski treneri, fizioterapeuti, sportski psiholozi, nutricionisti….tako da su sva područja pokrivena stručnjacima koji vode brigu svako o svom području, ali i usko medjusobno suradjuju.

Ako bi podijelili teniski trening na terenu, dakle tehničko taktički dio, svaki trener mora voditi brigu o tehnici osnovnih udaraca, kao i o razvoju tih udaraca. Mišljenja sam da je tehnički dobro izveden udarac onaj koji ima nabolji efekat, dakle onaj udarac koji služi da bi se osvojio poen na terenu. Konkretno, nemoguće je odvojiti taktičku i tehničku pripremu, one su usko povezane, te se tako moraju shvatiti i trenirati. Kad govorimo o razvoju udaraca, svakako moramo spomenuti stil igre, koji uvjetuje na koji način će se igrač razviti u budućnosti. U posljednjih nekoliko godina, da kažemo, desetljeće, velika većina igrača se razvija u smjeru agresivnog baselinera. To bi značilo da igrač igra agresivno s osnovne linije, prisiljava protivnika na pogrešku konstantnim pritiskom. Naravno, netko od igrača naginje više agresivnoj varijanti s izlascima na mrežu, a netko defanzivnijem načinu igre, ali stil je prepoznatljiv. I najbolji igrači na svijetu vode računa o osobnom napretku i u igri i u pristupu na terenu.

Ako ste primijetlili, tehničku i taktičku pripremu je nemoguće odvojiti jednu od druge. Čim počinjemo razmišljati o udarcima i analizi udaraca, odmah zakoračimo u strategiju teniske igre, stil igre, a još kad bi dodali i mentalne i fizičke aspekte koji  su svakako uključeni u razvoju igrača, onda situacija postaje još jasnija kad se spominje termin integrirani trening.

Fizička priprema jedna je od osnovnih zadaća kondicijskih i teniskih trenera, s obzirom da je tenis fizički vrlo zahtjevan sport koji postavlja sve veće zahtjeve pred igrače. Bez treninga izdržljivosti, koordinacije, brzine, snage, agilnosti, fleksibilnosti i pretvaranja tih kvaliteta u situacije na teniskom terenu, nema uspješnih igrača. Jedna od osnovnih vrlina dobrih trenera je da sposbnosti koje igrač ima i na kojima radi van terena, uspije iskoristiti na terenu. Često se i sam kondicijski trening radi na teniskom terenu, pogotovo u specifičnoj fazi priprema igrača kada je potrebno raditi na situacijskom treningu.

Zadaća treninga mentalnih sposobnosti u koje uključujemo trening nekih osnovnih kaliteta kao što su: motivacija, koncentracija, samopouzdanje i kontrola emocija, je da igrača pripremi za sve situacije koje se mogu dogoditi u igri, a izmedju ostalog i to da pomogne igraču da postigne unutarnje stanje koje mu omogućuje najbolju igru. Još je poznati psiholog Jim Loehr isticao koliko je važno postiću to idealno stanje koje igraču omogućuje da igra na vrhuncu, te da eliminira sve nepotrebne faktore koje mu ometaju u igri.

Fizioterapeuti su i te kako važni u pripremi igrača za napore na treninzima i u mečevima.Znamo koliko je naporno igrati i trenirati dan za danom, igrati turnir za turnirom, te je uloga fizija ta da se igrač što prije oporavi za slijedeći trening ili meč. U suradnji sa kondicijskim trenerom rade na prevenciji ozljeda, brinu se o napitcima za igrače, uz nutricionistu i o prehrani igrača.

Vezano za sve navedeno, dolazimo do zaključka da trening mladih igrača s ambicijama da postane vrhunski profesionalac, mora biti stručno vodjen na svim područjima. No, ne samo to, nego da suradnja stručnjaka mora biti na izuzetno visokoj razini, s obzirom da se jedan aspekt treninga ne može gledati odvojeno od drugog, te zajedno  čine cjelinu formirajući igrača u svim segmentima teniskog treninga. Zbog toga svakako treba voditi računa da tim stručnjaka bude pažljivo izabran jer samo na taj način možemo igraču pomoći da postigne svoj potencijal.

Zagrijavanje-početak treninga

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zagrijavanje na početku treninga spada u vrlo važan segment samog treninga. O zagrijavanju i te kako ovisi daljnji tijek kvalitete treninga te da li će igrač s uspjehom odraditi sve zadatke koje je trener postavio kao temu tog treninga. Pod pojmom zagrijavanja, ovom prilikom ne mislim na zagrijavanje van terena, nego isključivo na zagrijavanje kada se uputi prva lopta u izmjenu udaraca.

Što bi trebao biti cilj zagrijavanja?

Prije svega namještanje osnovnih udaraca trebao bi biti prvi i osnovni cilj zagrijavanja.  I to na taj način da lopta ima kvalitetu dubine te konstante. To se postiže kvalitetnim kontaktom lopte i reketa, a uvjet za kvalitetan kontakt je svakako dobro gledanje lopte, namještanje tijela za udarac, dakle koncentracija i rad nogu. Nekim igračima, pogotovo natjecateljima mladje dobi vrlo je teško motivirati se da zagrijavanje bude napravljeno na najbolji mogući način. Većina mladjih igrača dolazi na zagrijavanje potpuno mentalno nespremni, te im vrlo mnogo vremena prodje dok se kvalitetno zagriju i postignu zadovoljavajuću razinu igre. Kod profesionalaca je to sasvim druga priča…

Profesionalni igrač stane na teren potpuno spreman i fizički i mentalno za početak treninga. On ne ponavlja pogreške koje je, možda, radio kao junior. Cilj mu je ubaciti što više udaraca u teren prvo smanjenim intenzitetom, a malo kasnije kad se osjeća dovoljno sigurno, postepeno pojačava intenzitet udaraca. Kretanje na terenu takodjer prati taj intenzitet tako da ne dolazi do pogrešaka  u aut, a pogotovo ne u mrežu. Profesionalac igra svaki udarac dovoljno visoko iznad mreže, kako bi mu udarac bio siguran i dubok,  jer visina lopte nosi još jednu kvalitetu- dubinu. Dinara Safina, nekada igračica broj 1 na WTA listi znala je pogriješiti jednu ili dvije lopte u mrežu tijekom cijelog treninga od 2 sata…Takva razina koncentracije i discipline u igri ju je i dovela do titule najbolje na svijetu 2009. Godine.

Junior često ne shvaća važnost dobrog zagrijavanja na početku treninga. Olako shvaća udarce kad se ne igra na poene ili se ne broji, tako da je svakako potrebno mladog igrača dodatno motivirati da to zagrijavanje odradi kako je najbolje moguće. Preporučuje se igračima dati neki zadatak tako da i zagrijavanje shvate maksimalno ozbiljno, te da u najkraćem roku dostignu željenu razinu kvalitete i intenziteta u igri.

Primjeri zadataka za zagrijavanje:

-20 udaraca bez pogreške, ako se pogriješi, izmjena počinje ispočetka

-Obilježi se linijom polje koje označava dubinu terena te se da zadatak da igrač mora odigrati 20 lopti u to polje

-obilježi se polje u jednom kutu terena te jedan igrač iz sredine mora odigrati 10 lopti u to polje, a zatim se promijene uloge

-odredi se da svaki igrač mora odigrati 30 dobrih forhenda i 30 dobrih bekenda

-jedan igrač u zagrijavanju mora uvijek igrati naizmjenično, jedan forhend pa jedan bekend udarac, bez obzira gdje lopta padne u teren

 

Ovo su samo neki od primjera vježbica za zagrijavanje na terenu koja će pomoći mladim igračima da se što bolje pripreme za glavni cilj treninga.

Nekoliko situacija koje je teško razumjeti ako nisi igrač

Hewitt-Karlovic-700x450

U svojoj profesionalnoj igračkoj karijeri koja je trajala dobrih 15-ak godina, a pogotovo kasnije kao trener, susreo sam se s mnogobrojnim situacijama koje bi se mogle nazvati teško razumljive. Tako bi se mogle nazvati upravo zbog toga jer izvana gledajući, sa perspektive promatrača, gledaoca ili roditelja, nisu sasvim jasne. Neke od tih situacija volio bih malo pojasniti, tako da onima koji nikada nisu zaigrali ovaj naš sport približim i pojasnim o čemu se tu ustvari radi.

Ovom prilikom izdvojio bih ova tri pitanja:

Kako je moguće da prvi nosioc turnira ispadne u prvom kolu?
Svi znamo da je prvi nosioc najbolje rangirani igrač na turniru. Naravno da se od njega očekuje da prođe što dalje, ako ne osvoji turnir, onda da barem uđe u finale turnira, s obzirom da je najbolji na papiru. U tenisu to ništa ne znači. Ako si najbolje rangiran, imaš samo povlasticu da u prva dva kola ne igraš protiv nositelja i ništa više. Svoju kvalitetu i sposobnosti moraš pokazati na terenu. Tenis je takav sport da se igrač mora stalno dokazivati, pružati što bolju igru. U juniorskim kategorijama često puta se prema prvom nosiocu igrači odnose s velikim respektom, što u seniorskom tenisu nije slučaj. Sjetimo se samo nevjerojatne pobjede Ive Karlovića protiv Lleytona Hewita u prvom kolu Wimbledona 2003, kad je Hewit branio naslov pobjednika i bio prvi nosioc turnira, a Ivo je ušao u turnir kroz kvalifikacije. Primjera ima bezbroj. Iz osobnog iskustva također mogu izdvojiti primjer kada sam na challengeru u Adelaide-u na travi izbacio Australca Micheala Tebbuta, koji je bio prvi nosioc, specijalista za travnate terene, a ja nisam imao ni posebne tenisice za travu, nego sam igrao u tenisicama za zemljane terene, s obzirom da sam većinu turnira igrao na zemljanoj podlozi.
Kako to da smo jučer pobijedili boljeg igrača, a danas izgubili od lošijeg?
Tenis je igra, a u igri je sve moguće. Ne može se sa sigurnošću predvidjeti ishod meča. U igri je mnogo faktora koji utječu na igrače. Možda nam je jučer odgovarao način na koji je igrač igrao, možda su bili povoljniji vremenski uvjeti, možda smo bili umorni od jučerašnjeg meča, možda…Lista ovih „možda“ je izuzetno duga. Jednako kao što prvi nosioc može ispasti u prvom kolu, tako i mi možemo, nakon što smo izbacili boljeg igrača, izgubiti od lošijeg. To je isto tako dio igre. U toj situaciji često puta se pojavljuje pritisak koji si sami stavljamo. Naime, ako smo pobijedili boljeg igrača, za očekivati je da ćemo pobijediti onog slabijeg. U ovoj situaciji ključna riječ je „očekivanje“. I to „očekivanje“ često puta nosi pritisak sa sobom kao teret s kojim se mnogi ne znaju nositi. Umjesto da nešto očekujemo, trebamo situaciju prihvatiti kao priliku i kao izazov u kojem ćemo uživati. S obzirom da imamo već lijepu pobjedu iza sebe, iskoristit ćemo količinu samopouzdanja koju imamo i krenuti s tim u slijedeći meč koncentrirani na izvedbu i neopterećeni rezultatom.

Zbog čega neki igrači bolje igraju na treningu nego na meču?
Dio odgovora na ovo pitanje može se naći i u prošlom odlomku. Naime, upravo se ovdje radi najćešće o pritisku. Poznato je da je pritisak nešto što si igrač sam stavi kao teret u meču. Na treningu toga nema, trening se nigdje ne bilježi, ne postoji nagrada, ne dijele se bodovi za rang liste. Igra se zbog želje za napretkom i iz čistog zadovoljstva. Većina igrača upravo tako shvaća trening. Meč je nešto sasvim drugo. Često su prisutni gledaoci, igra se na otvorenoj sceni, sve se vidi i bilježi, igra se za nagradu, bodove, mjesto na rang listi. Ima vrlo mnogo faktora koji stvaraju pritisak ako igrač ne zauzme ispravan stav. Postoje igrači koji, upravo suprotno, bolje igraju na meču nego na treningu. To su rođeni natjecatelji, koji uživaju u natjecanju i jednostavno im je izazov igrati za neki ulog. Razlika je u tome da li igrač uspije jednu te istu situaciju prihvatiti kao prijetnju ili kao izazov. Ukoliko će situaciju meča sagledati kao prijetnju i razmišljati o tome koliko je ulog u igri, što bi mogao dobiti, a što izgubiti u slučaju pobjede ili poraza, vrlo vjerojatno će doći do zakočenja, „choking-a“, te će igrati daleko ispod svoje razine. Na treningu toga nema, nema uloga pa nema ni pritiska, igrač slobodno igra bez opterećenja što će biti nakon treninga. Pravi natjecatelj će reći, nema uloga pa nema ni izazova…a majstor teniske igre će na na obje situacije gledati kao na priliku da nešto nauči i usavrši svoju vještinu.

Stipe Božić- pouke za tenisače

stipe_bozic

U nedavnom razgovoru za Jutarnji list, naš proslavljeni alpinist Stipe Božić izjavio je nekoliko vrlo poučnih rečenica od kojih bi svi mi mogli mnogo toga naučiti. Naime, iz konteksta razgovora nije teško izdvojiti nekoliko mudrih misli koje je Stipe rekao, a koje svakako možemo primijeniti kako u svakodnevnom životu, tako i u tenisu, jer su paralele vrlo očite.
Na pitanje o prvom velikom usponu Stipe Božić je odgovorio da je njegov prvi veliki uspon bio u stvari neuspjeh. On i njegov prijatelj pokušali su se popeti na vrh Matterhorn u alpama. Došli su na 100 metara od vrha i odustali, jer su ih počeli „tuć gromovi“. Kaže da je to bila strašna lekcija, jer ih je naučila da odustanu kad treba odustati. Matterhorn je do sada odnio mnogo života planinara koji su pokušali nemoguće.
U našem sportu, a tako i u životu svakako treba respektirati situaciju u kojoj se nalazimo, a pogotovo treba znati ocijeniti i procijeniti vlastite mogućnosti. Svjedoci smo toga da se igrači troše na treninzima i nerijetko treniraju i igraju izvan svojih mogućnosti upravo zato jer su očekivanja prevelika i letvica je previsoko postavljena. U slučaju alpiniste, forsirati znači izgubiti život, dakle valja svakako biti dovoljno mudar i stati kad je potrebno, te pokušati neki drugi put. U našem sportu, tenisu, na sreću, ne gubimo živote, ali svakako svojim postupcima možemo učiniti karijeru uspješnijom ili manje uspješnom na osnovu naših procjena mogućnosti i očekivanja koja imamo.
Stipe Božić je kasnije ipak osvojio Matterhorn i to sam, penjući se sa najteže strme strane, gdje je okomit uspon od 1000 metara, prekriven ledom. Naravno, uspio je po boljim vremenskim uvjetima, kad je procjenio da je to moguće. A bio je dovoljno mudar da pričeka povoljniji trenutak.
Na pitanje o tome što ga tjera na takve pothvate, Stipe Božić odgovara jednom riječju: Izazov!
„Čovjek najćešće hoće dokazati da je moguće pomaknuti granice izdržljivosti, snage i sposobnosti. Kaže da se ne želi dokazovati pred drugima, nego samom sebi i da želi napraviti to što misli da se može, makar bilo i krajnje opasno“, nadalje objašnjava Stipe.
Upravo to je ona unutarnja motivacija koju svaki veliki šampion ima. Izazov i dokazivanje da se može postići to što se želi, da se i te kako može ostvariti cilj ukoliko imamo jasnu namjeru. Uvjeren sam da svako od velikih igrača osjeća jednaku strast i istu vrstu motivacije, jer samo pomoću takvog pristupa možemo postići najviše i ostvariti najbolje rezultate. Upravo kad zaboravimo na vanjske nagrade, trofeje i članke u novinama te se okrenemo onome što nas iznutra tjera da postignemo najviše, a svemu tome osjetimo izazov tada smo spremni za najveća dostignuća.
U razgovoru, nadalje istaknuo je da su psihička i voljna komponenta čak važnija od fizičke pripreme; ljudi koji izgledaju poput Ramba i koji su fizički mnogo snažniji, obično pokleknu pred snagom planine. Snaga je važna, ali ne i najbitnija. Volja je pokretač, uz razum koji ti govori kada trebaš odustati ako želiš preživjeti, kaže Stipe.
Važnost fizičke pripreme je neupitna, ali što se dogadja kad su, kao u našem slučaju, igrači savršeno fizički spremni? Tko onda pobjeđuje? Odgovor je dao upravo naš alpinist, onaj tko je ima jaču volju i tko je psihički spremniji. Baš kao i kod osvajanja planine, turnir će osvojiti najspremniji igrač!
Dakle, prihvatite izazov, bilo to osvajanje planine ili teniski meč, neka vas pokrene želja i poriv za pomicanje vlastitih granica…Dobro se pripremite i krenite! A kad se dođe na vrhunac, kaže Stipe Božić, to najljepši osjećaj, osjećaj veličanstvene sreće zbog spoznaje: Ja to mogu!

Djoković- Federer, još jedna odlična predstava

Novak__okovi__795648S1

Novak Djoković pobijedio je Rogera Federera u finalu Indian Wellsa! Bio je to pravi teniski meč sa svim elementima koje pravo finale može sadržavati.
Nakon bez pogreške odigranog prvog seta i vodstva s breakom u drugom, Djoković je ipak izgubio drugi set u tie-breaku, ali je treći opet relativno lagano riješio u svoju korist.
Meč je pokazao nekoliko ključnih momenata:
Djoković je nametnuo vrlo jak tempo igre, lopta mu je bila izuzetno duboka i prodorna s obje strane, prisiljavajući Federera na rizik i forsirajući njegove pogreške, što se i dogadjalo.
No, Federer ne bi bio takav šampion da nije uspio pronaći riješenje za povratak u meč. U tim trenucima Djoković isto tako gubi koncentraciju, radi nekoliko duplih pogrešaka i Federer osvaja set. Mladji igrači iz te situacije svakako mogu izvući pouku da se pad koncentracije dogadja i najboljima na svijetu, ali oni vrlo brzo zaboravljaju na pogrešku i okreću se onome što se dogadja sada i što slijedi u slijedećem poenu.
Federer je počeo treći set malo opuštenije, Djoković poveo 2-0, ali Federer se opet uspio vratiti na 2-2.
No, do kraja je Djoković nastavio odlučno i opet nametnuo jaki tempo tako da je to rezultiralo Federerovim pogreškama i set je završio 6-2 za Djokovića.
U nekim trenucima igre, vidjela se borba za prostor. Kod izmjena osnovnih udaraca, igrači su stajali vrlo blizu u terenu, a u jednom poenu Federer se uspio obraniti čak iz terena što je svakako bilo izuzetno atraktivno. Obojica su fascinirala atletskim mogućnostima te agresivnom igrom u kojoj je Djoković bio precizniji i konstantniji.
Svakako, meč je bio još jedna odlična predstava trenutno najboljih svjetskih tenisača.

Koliko čvrsto treba držati reket

Stanislas+Wawrinka+2013+French+Open+Day+Seven+Mkil5lIzKhKl

Jedan od postulata učenja teniske igre je svakako hvat reketa ili zahvat, kako ga neki zovu. Svakome od nas, čim je stao na teniski teren, trener je objasnio kako držati reket za pojedini udarac, dakle, način držanja reketa je svakako prva lekcija s kojom se susrećemo na terenu.
Medjutim, u ovom članku ne želim se vraćati na početke, nego bih želio malo približiti svima neka razmišljanja o tome koliko čvrsto držati reket. O tome se malo piše i diskutira, a nipošto nije nevažna tema.
Što se tiče početnih kategorija igrača, svakako je bolje nešto čvršće držati reket, jer je reket sam po sebi ionako težak za nenaviknutu ruku početnika. Ukoliko početnik pokuša reket držati mekano, često će to ispasti mlitavo te se udarci neće moći izvoditi.
Naime, kad smo svladali osnovno držanje reketa, postavlja se pitanje o tome koliko čvrsto treba držati reket, a da udarac bude efikasan i upravo onakav kakav želimo. Postoje razne teorije, a ja sam pristalica one koja kaže da reket treba držati onoliko čvrsto da možemo kontrolirati pokret, a toliko mekano da nam ne ispadne iz ruke. Dakako sve ovisi i ovrsti udarca, što ću pobliže i objasniti.
Kod udaraca s osnovne linije, forhenda i bekenda, svakako je pritisak na zadnja dva ili tri prsta šake. Oni su ti koji drže reket u šaci. Nerijetko se pojavljuju žuljevi upravo na tom dijelu dlana koji drži reket čvršće nego ostali dio. Ostali dio ruke samo pridržava reket tako da može slobodno izvesti putanju udarca. Ukoliko je pritisak na cijelom dlanu i ukoliko reket čvrsto držimo sa svim prstima u šaci, dogodit će se to da će nam i zglob biti krut te nikako nećemo postići efekat opuštenosti kod udarca, a reket neće izvoditi svoju putanju. U toj situaciji imat ćemo osjećaj kao da kontroliramo putanju reketa, što je i u redu, ali u jednom trenutku važno je i opustiti, tako da dozvolimo reketu da „odigra“ udarac. Ponekad znam reći: „Dozvoli reketu da igra sam“, što je naravno, preneseno značenje, ali vjerno dočarava osjećaj opuštenosti i slobode pokreta koji je potreban za savršen udarac.
Kod servisa je to još izraženije, s obzirom da je za brz i precizan servis svakako potrebno dobiti efekat biča, kojeg nije moguće proizvesti ako reket držimo prečvrsto, što je čest slučaj. Goran Ivanišević, naš proslavljeni teniski as i trener Marina Čilića je davno izjavio jednu rečenicu koja vjerno dočarava tajnu dobrog serviranja; naime na pitanje kako to da može tako jako udariti lopticu na servisu, odgovorio je da mu to uspijeva samo onda kad mu nije stalo do jakog udarca…kad god namjerno želi udariti jak servis, redovito ne uspijeva…Vezano za to, zaključujemo da je od velike važnosti to koliko smo opušteni pri servisu. Često je to i najteže, pogotovo u teškoj situaciji, ostati potpuno opušten i smiren, te držati reket mekano, taman toliko koliko je potrebno. Inače, u tim situacijama, tenedencija je kod većine igrača da se reket drži čvrsto. Zbog toga su oni najbolji svjesni opasnosti, te se uspijevaju dovoljno opustiti prije samog početka poena tako da odserviraju najbolji servis upravo kada je i najvažnije.