Kakva je budućnost tenisa?

Ovim naslovom postavljamo pitanje koje se može postaviti ne samo u Hrvatskoj, nego i općenito u teniskom svijetu. Situacija je očigledna, sve manje ljudi, djece,  igra tenis i prati tenis, sve manje ima teniskih entuzijasta. Stječe se dojam da tenis postaje igra rezervirana za imućnije, kao što je nekad bilo, u samim počecima kada je tenis igrala tzv. gospoda. U prijašnjem režimu tenis su nazivali sport buržoazije te je na neki način bio obilježen negativnim konotacijama kao sport povlaštenih.

Dobro se sjećam priča koje sam slušao kao mali kada mi je moj pokojni djed, kasnije i Davis cup reprezentativac bivše države, pričao o njegovim počecima igranja tenisa u svom rodnom Čakovcu. Naime, tada je tenis igrala elita, imućniji gradjani, a on je s ostalim dječacima izmedju kojih su tu bili i velikani poput Franje Punčeca i Josipa Palade, skupljao loptice. Kada bi oni završili s igrom, dozvoljavali su djeci prebaciti koju lopticu preko mreže koristeći njihove rekete.

Danas, na sreću, situacija nije tako drastična. Oprema nije skupa kao nekad, terena ima napretek, a tenis je postao pristupačan svima do jedne granice. Kada se dijete odluči, zajedno s roditeljima krenuti u ozbiljan projekt koji u budućnosti može rezultirati novim profesionalcem, tada krenu problemi. Kad dječak ili djevojčica pokazuju afinitet i talenat, volju i zelju za treningom i napretkom popraćeno dobrim rezultatima, tada je potrebno još više odricanja i još bolja organizacija što podrazumijeva i  veća ulaganja. Tu krenu problemi i nezadovoljstva te za neke to predstavlja nepremostivu prepreku u daljnjem razvoju.

Zašto je to tako? Gdje leži rješenje problema? Kako pomoći i popratiti talentiranu djecu tokom cijele njihove mlade karijere? Ima li uopće odgovora na ta pitanja?

Ponekad i u samim pitanjima leži odgovor…

Sve manje djece odlučuje se za tenis upravo iz tog razloga što je tenis izuzetno kompleksan sport što se tiče praćenja vrhunskih mladih sportaša, počevši od sistema školovanja, uskladjivanja školskih obaveza do organizacije brojnih sati treninga. Zbog toga imamo situaciju da djeca nakon osnovne škole kreću u formu dopisnog obrazovanja zato da bi bili u mogućnosti odraditi brojne sati treninga i odigrati zadovoljavajući broj juniorskih turnira što im redovna srednja škola ili gimnazija ne bi tolerirala. Dakle, žrtvujemo razinu obrazovanja i socijalizaciju mladih ljudi zbog rezultata.

U posljednje vrijeme vijek igranja na profesionalnoj razini znatno se produžio, tako da je i karijera tenisača duža nego prije dvadesetak godina, kada se sa trideset na ledjima prestajalo igrati. Danas neki igrači u trideset i petoj igraju svoj najbolji tenis. U parovima imamo aktivne igrače koji sa više od četrdeset godina još uvijek spadaju u sam vrh ( Nestor, Paes, Zimonjić). Vezano za to, na najvišoj razini postoji rješenje za vrlo dugu karijeru i bavljenje tenisom. Pitanje je kako doći do te razine da se može živjeti i zaradjivati od tenisa te zaslužiti mirovinu koju osigurava udruženje teniskih profesionalaca nakon navršene pedesete godine života. Samim tim motiv za uspjeh postaje veći upravo zbog toga da se igranjem može baviti i znatno duže.

No, da se vratimo na naše pitanje s početka…zbog čega sve manje djece igra tenis i kako je moguće promijeniti situaciju? Prije svega, odgovor leži u sistemu i organizaciji. Sve je manje primjera potpunog praćenja igrača od strane klubova i saveza, a gotovo je pravilo da su mladi igrači produkt obiteljskog entuzijazma i privatnih projekata što je i logično s obzirom na duh vremena u kojem živimo. Organizacija kvalitetnih treninga na klupskoj razini svedena je na mali broj klubova, mali savezi nisu u mogućnosti u potpunosti pratiti talentirane igrače, nego samo djelomično u njihovim okvirima, a i dalje najveći teret pada na roditelje i privatne sponzore ( do kojih je sve teže i teže doći). Ukoliko se nešto ne promijeni u tim segmentima, nije realno za očekivati da će sve više i više djece igrati tenis, da ćemo i dalje imati vrhunske rezultate, kako u juniorskoj, tako i u seniorskim konkurencijama, jer samo masovnost i zdrava konkurencija na turnirima od najranijih kategorija može doprinijeti razvoju i formiranju vrhunskih mladih igrača.

Tenis još uvijek daje brojne mogućnosti za budućnost mladih ljudi, ako ne uspiju kao profesionalci. Dobivanje stipendije za školovanje u SAD je svakako jedna od opcija koju treba razmotriti u usmjeravanju mladih igrača.

Davis cup i podrška u Osijeku

Davis cup je natjecanje u kojem domaća reprezentacija dočekuje protivničku na podlozi koju biraju, a u skladu je s propisima koju odredjuje Medjunarodna teniska federacija ( ITF). U našem slučaju i nedavnom primjeru iz Davis cup susreta Hrvatska- Kanada, održanom u Osijeku, stekao se dojam da je odabir grada domaćina i odabir same podloge bio pun pogodak što se tiče naše reprezentacije. Iz više razloga možemo zaključiti da je to tako, s obzirom na atmosferu koja je vladala na tribinama i na rezultat koji je naša reprezentacija postigla protiv jake kanadske vrste. Da se razumijemo, pobjeda je naizgled bila lagana, ali ako se uzmu realne činjenice i stanje u toku susreta, siguran sam da je izbor podloge i dvorane u Gradskom vrtu u Osijeku bio najbolji izbor, ako ne i odlučujuću faktor u ovom susretu 1. Kola Svjetske skupine Davis cupa.

Zemljana podloga, na koju smo se odlučili, bila je izuzetno kvalitetno napravljena, s tim da je Marin Čilić još na treningu imao primjedbi da je tenisit na terenu bio pregrub, te su radnici morali u toku tjedna intervenirati i micati grubi pijesak s terena. Na takvom terenu bilo se teško kretati i zadržavati ravnotežu kod udaraca, servis je znatno više ubrzavao pri dodiru s podlogom te su ofenzivniji igrači bili u prednosti. Nakon prvog dana, podloga je promijenila boju zahvaljujući finoj granulaciji, te se dodatno usporila. Posljednjeg dana, u susretu Borne Ćorića i Denisa Shapovalova, to se i te kako vidjelo. Agresivna igra mladog Kanadjanina nije mogla doći do izražaja prije svega zbog fantastične igre Borne, koji je znao iskoristiti nestrpljenje protivnika, a i zbog podloge koja je to omogućavala.

Prvog dana susreta, kada je teren bio malo brži, Borna je u prvom setu imao problema sa agresivnom igrom Vašeka Pospišila, no ubrzo je uhvatio ritam i glatko dobio meč u četiri seta.

U drugom meču, iako je brza zemlja odgovarala igri našeg Viktora Galovića, buduća zvijezda svjetskog tenisa, Denis Shapovalov bio je prejak protivnik, te je meč glatko otišao na njegovu stgranu.

U parovima u subotu, bila je prava drama. Kanadjani su igrali savršeno dva i pol seta, ne dozvolivši Čiliću i Dodigu da odigraju ono što su zamislili. Naime, prije samog susreta, naši igrači dogovarali su odredjene kombinacije koje nisu prolazile. Nestor i Pospišil su imali odgovor na sve. Nestor, kao jedan od najboljih igrača parova svih vremena, unatoč svojim godinama (46), igrao je poput mladića s velikim iskustvom, te je reternima i volejima odigravao kao u najboljim danima. (Kao kuriozitet valja spomenuti da Nestor špana reket na nevjerojatnih 8 kilograma!! Za usporedbu, Čilić špana u rasponu od 25-27 kg, a Dodig 28-29 kg!) Pospišil je servirao odlično, a obojica su nevjerojatno dobro pokrivali teren na mreži, tako da su oduzeli našim igračima šansu da se igra razvije.  Marin i Ivan se nisu snalazili u brzoj igri na dva udarca, koju su forsirali Kanadjani, te je sve išlo ka mogućem porazu. No, u najkritičnijim trenucima, kako to samo najbolji mogu, uspjeli su vratiti se u meč, vratiti break i povesti te osvojiti set. No, i tada je pobjeda bila još daleko. Ključ je bio u kvalitetnom reternu kod naših igrača, te malom padu koncentracije Nestora i Pospišila. Malo po malo, Čila i Dodo reternirali su sve bolje, servirali odlično, pronalazili rješenja za igru Kanadjana i na kraju su slavili u 5 setova.

Nošeni nevjerojatnom podrškom s tribina, stigli su do pobjede i izuzetno važnog boda za nas. Publika je bodrila svaki naš poen, uz izuzetno korektno navijanje, te je i to uvelike doprinijelo pobjedi.

Trećeg dana je u prvom meču Borna održao lekciju nepogrešivog tenisa Denisu Shapovalovu te odveo našu momčad u slijedeće kolo.

Dakle, izbor podloge i grada domaćina, što je iznimno važno, bio je pun pogodak i zbog terena koji je bio savršeno pripremljen te je dozvoljavao opciju da se ubrza ili uspori, a i zbog nevjerojatne podrške s tribina Osječana koji su dokazali i pokazali da su prava teniska publika koja zna navijati upravo onako kako našoj reprezentaciji treba. Da se razumijemo, Kanadjani su imali i te kako glasnu podršku uigranih navijača, ali domaći teren i domaća publika ovaj put je stvarno položila ispit.

I sami igrači izjavili su nakon svojih mečeva da žive za ovakve trenutke, te da nije moguće odigrati loše uz ovakvu podršku s tribina.

Da sam znao tada….

Jedno od vrlo zanimljivih pitanja koje bi učenik mogao postaviti svom treneru jest: Što bi se dogodilo da sada znate ovo što znate, a da imate 17 ili 18 godina? Da li bi, bez problema, bili igrač svjetske klase?

U jednom nevezanom razgovoru sa Goranom Prpićem, našim poznatim trenerom, spomenuli smo upravo tu temu. Rekao mi je: Šare, da sam bar tada imao ovu glavu što imam sada, bio bih prvi na svijetu!

Da se razumijemo, Prpa je bio 16 igrač svijeta, dakle nije mu mnogo nedostajalo da udje u top 10 te sezone, a svjestan je koliko je mogao još više postići da je bio u mogućnosti razmišljati na  način na koji danas razmišlja.

Slično bih mogao ustvrditi i za sebe. Moj renking nikada nije bio ni blizu Prpinog, ali vjerujem da sam imao znanje koje imam sada, da bih uspio doći vrlo blizu najboljim tenisačima na svijetu. U čemu je razlika u razmišljanju mladog i razmišljanjima iskusnog igrača? Što je to što je bilo limitirajući faktor tada, da nisam postigao bolje rezultate, a sada sam svjestan?

 

Mislim da postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je motivacija.

Kao junior ni sam nisam bio dovoljno siguran da li to želim raditi u životu. Usprkos vrlo dobrim rezultatima, osvojenom državnom prvenstvu, top 10 poziciji na svjetskoj juniorskoj rang- listi, nisam bio siguran da je to moj poziv i da se tenisom želim baviti kao profesijom. Mislim da je to u tom trenutku bilo od iznimne važnosti. Sumnjao sam u uspjeh, a nisam siguran da li sam ga dovoljno i želio. Tek kad sam se upisao na fakultet i krenuo studirati, dakle, kad sam pokušao raditi nešto drugo, postao sam svjestan da  me to ne ispunjava, da je tenis ono što najviše volim i što želim raditi u životu. Bez obzira na nesigurnost koju profesionalizam nosi sa sobom, ipak sam se odlučio krenuti tim putem. Sa 22 godine počeo sam igrati turnire preko cijele godine. A jedino se tako može očekivati uspjeh.

 

Drugi razlog jest samopouzdanje.

Kao junior imao sam dovoljno samopouzdanja. Sistem natjecanja u juniorskoj konkurenciji je bio takav da nisam morao igrati kvalifikacije, vrlo brzo sam postizao dobre rezultate i pobjede na turnirima. Samopouzdanje, a s njime i  igra , došlo je nekako samo po sebi. Juniorski tenis je tada bio nešto sasvim drugo od seniorskog. Prelaskom u seniorsku konkurenciju, sve je nekako postalo mnogo teže i kompliciranije. Put mi se činio jako dug. Trebalo je pobijediti u mnogo susreta da bi se došlo do prvih ATP bodova, tako da se neminovno javila sumnja, da li sam ja dovoljno dobar za to. Sjećam se jedne od prvih Istarskih rivijera koje sam igrao. Dobio sam wild card za glavni turnir. Ždrijeb mi je donio 2. nosioca u 1. kolu. Igrao sam jako dobro do 62 i 41 za mene. A onda, kad sam počeo razmišljati o prvim ATP bodovima, igra se raspala kao balon od sapunice. Od tog poraza nisam se oporavio još dva turnira. Tek sam na četvrtom turniru uspio probiti led i dobiti meč u glavnom turniru koji je značio prvi ATP bod.

Što se igre tiče, u seniorskoj konkurenciji trebalo se mnogo više raditi za poen. Igrači su igrali čvršće, više su se borili i nije im bilo lako zabiti loptu.

Na juniorskim turnirima, dovoljno je bilo udariti 3 čvrste i snažne lopte i već bi stigla pogreška protivnika ili kraća lopta. Kod seniora je trebalo odigrati 5 ili 6 takvih lopti, a ni onda nije bilo sigurno da će stići kratka za napad. Samim tim počeo sam sumnjati u kvalitetu svoje igre. Trebalo je stalno igrati na vrhuncu forme da bi se postizali dobri rezultati, a to nije nimalo lagan zadatak. Posljedica toga je gubitak vjere u sebe i postavljanje pitanja samome sebi da li sam dovoljno dobar da mi tenis bude profesija.

Zadatak svakoga od nas koji radimo sa mladim igračima trebao bi biti da upozorimo naše igrače na opasnosti takvog načina razmišljanja. Na neki način trebali bi biti u stanju voditi našeg igrača kroz takve i slične nedoumice i uvjeriti ga da je to normalan slijed stvari, nešto što je svako od profesionalaca morao proći u karijeri.

Imamo primjere vrhunskih igrača koji su se izdigli iz naizgled nepovratne situacije. Jedan od njih je i već spomenuti Goran Prpić koji je bio 100 na ATP ljestvici, kad mu se dogodila teška ozljeda koljena. Nakon operacije nije igrao duže vrijeme i izgubio je sve bodove, da bi se nakon oporavka vratio i osvojio ATP turnir u Umagu, igrao četvrt finale Roland Garrosa te ušao medju 20 najboljih igrača na svijetu.

Andre Agassi je u jednom trenutku pao na 141. mjesto na ATP-u. Na putu ka povratku u vrh, igrao je challengere, manje turnire. Jedan je osvojio, a u drugom je izgubio u finalu od malo poznatog Njemca Vinck-a. No, ubrzo nakon toga stigao je do broja 1 na svijetu.

Thomas Muster je, takodjer, nakon što ga je pijani vozač pokupio na parkiralištu, pao na rang listi do 100. mjesta. Vratio se i nakon ozljede postao broj 1.

Još jedan od primjera jest James Blake, koji je pretrpio tešku ozljedu kralješnice, a dogodila mu se i smrt oca, no te situacije kao da su ga još i ojačale, ušao je medju 10 na ATP-u.

Svi ovi igrači primjeri su izuzetnih šampiona, koji su vjerovali u sebe, u uspjeh, kada nitko nije vjerovao. Uspjeli su sve te nesretne okolnosti pretvoriti u izazov i vratiti se čvršči i jači nego prije. Bez odlučnosti i vjere u uspjeh, to ne bi bilo moguće.

 

Naveo sam ove primjere samo da bih malo bolje ilustrirao ono što bi naš mladi igrač mogao osjetiti u sebi kao motivaciju. Kao nešto što ga može inspirirati da vjeruje da je moguće uspjeti. Jer kako je rekao Henry Ford: Onaj tko misli da može i onaj tko misli da ne može, obojica su u pravu!

 

Još jedan razlog mogao bi biti u načinu prihvaćanja neuspjeha.

Kao mladi igrač, sjećam se da sam vrlo teško podnosio neuspjeh. Poraz sam gledao isključivo kao dokaz vlastitog neuspjeha. Ako bih pobijedio u meču, značilo je da je sve u redu, a ako bih izgubio meč, ništa nije bilo u redu. Takav pristup ne može biti pozitivan, ne služi napretku igrača. U redu je željeti pobjedu, ali i u porazu treba znati izvesti ispravne zaključke.

Sličan stav kod mladih igrača je stav prema pogrešci. Katastrofa je pogriješiti, isto kao što je i katastrofa izgubiti meč.

Nema veće katastrofe od toga da smo zaslijepljeni takvim razmišljanjem i da zbog toga ne uspijevamo naučiti lekciju koju bi trebali naučiti iz te pogreške ili poraza. I što se onda dogadja? Ponavljaju se iste pogreške ili se gube mečevi na isti način.

Iskusan igrač imat će sposobnost odmaknuti se od situacije, promijeniti perspektivu pogleda i naučiti nešto. Shvatit će da bez pogreške nema napretka, da su porazi nužni da bi nešto naučili na putu ka savršenstvu.

Mauresmo je izjavila kad su je pitali u čemu je razlika, što ju je dovelo do toga da postane broj 1. Odgovorila je samo to što je postala svjesna da postoji mogućnost da se meč može izgubiti..

 

 

 

Specifičnosti mentalnih situacija- Antwerpen

 

Tenis je specifičan sport zbog mnogo stvari i mnogo komponenata koje se u igri vide kao cjelina. Kao ni u jednom sportu, dolaze do izražaja sve komponente odjednom: tehnička, taktička, fizička i mentalna. Te komponente ne mogu se odvojiti, nego su medjusobno usko povezane, a dobar trener će znati na koji način to prezentirati igraču te trenirati igrača upravo tako da budu pokrivene svi ti faktori koji čine dobrog igrača- dobrim.

Na najvišoj razini upravo je mentalna priprema ono što najbolje igrače odvaja od onih manje dobrih, mentalno jak igrač uspjet će gusti meč okrenuti u svoju korist. Najsvježiji primjer je meč Ive Karlovića u prvom kolu na turniru u Antwerpenu, gdje je igrao protiv odličnog Argentinca Pelle. Prvi set je naizgled glatko izgubio rezultatom 6-3, a u prva tri gema na servis Pelle imao je šanse za break koje nije iskoristio. Izgubio je prvi set nakon jedne dvostruke pogreške i jednog bekend  voleja koji je otišao za pet centimetara u aut. U takvoj situaciji iskusan igrač zna da ne smije potonuti, nego mora zadržati agresivan stav i pristup te čekati priliku u drugom setu. Ivo je upravo tako i postupio, nastavio je još više napadati servis protivnika, te je uspio dobiti drugi set 7-5. U trećem setu, Ivo je u tie breaku imao dvaput mini break prednosti, da bi spašavao tri meč lopte na svoj servis…Na kraju je pobijedio 12-10 u tie breaku trećeg seta, a nakon meča je izjavio: „Ovaj meč sam mogao dobiti samo na čisti „confidence“. Drugim riječima, sampouzdanje i vjera u sebe je bila ta sitnica koja je odlučila pobjednika na kraju. Iz meča u meč svjedoci smo ovakvih i sličnih situacija gdje samo kompletan igrač može biti uspješan. Čak i uz tehničko-taktičke nedostatke, psihološkom pripremom i stavom na terenu to se može nadoknaditi.

 

 

Kad sam rekao da te komponente čine cjelovitost i da se teško odvajaju jedna od druge, svakako sam mislio i na odluku i izbor udaraca koje igrač odigrava u svakom trenutku na terenu. Igrač koji zna svoje mogućnosti i koji kontrolira situaciju na terenu, te ima plan igre bit će uspješniji.

Igrač koji je kondicijski spremniji, imat će više samopouzdanja, neće ga brinuti to što se meč može odužiti, nego će upravo to biti njegovo oružje. Isto tako, spremniji igrač će biti u boljoj situaciji na terenu, te će imati više mogućnosti i rješenja u igri. Bio sam svjedok komentarima Bernarda Tomića, na istom turniru u Antwerpenu, kada je u meču drugog kola kvalifikacija bio zabrinut što se situacija zakomplicirala te je ispustio break prednosti u prvom setu protiv Aldina Šetkića. U svojim monolozima stalno se vraćao na izgubljeni gem na svoj servis te je sam sebi  predbacivao zbog toga, a na kraju je i izgubio meč.

Dakle, na istom turniru u Antwerpenu, imamo situaciju gdje igrač sam sebi može pomoći ili odmoći svojim pristupom i stavovima na terenu. U prvom slučaju, pozitivno razmišljanje, pozitivan stav prema igri i borbi na terenu koji vodi k pozitivnom ishodu.

U drugom slučaju, negativan pristup i predbacivanje igrača samom sebi zbog situacije u kojoj se našao, koje je dovelo do negativnog ishoda.

Da li vam ove dvije situacije zvuče poznato? Razmislite i odlučite sami kada budete u sličnoj situaciji, kakav ćete pristup izabrati.

 

Kolumbija- Hrvatska, Davis cup susret, Bogota 15.-17. 9. 2017.

U susretu play off-a za ostanak u Svjetskoj skupini Davis cupa, Hrvatska reprezentacija se sastala u Bogoti protiv reprezentacije Kolumbije. Kod samog zdrijeba bilo je jasno da će to biti izuzetno teško gostovanje zbog činjenice da se Bogota nalazi na nadmorskoj visini od preko 2600 metara, te će se igrati sa tzv. lopticama bez pritiska, kako bi se mogle bolje kontrolirati na toj nadmorskoj visini. Domaćini su naviknuti na takve uvijete, a na našoj reprezentaciji je bio zadatak da se što prije prilagodi i maksimalno pripremi za meč koji bi, u slučaju pobjede, osigurao mjesto u elitnoj skupini Davis cup natjecanja.

Hrvatska reprezentacija nastupila je u sastavu: Marin Čilić, Viktor Galović, Franko Škugor i Nikola Mektić. Kolumbijci su nastupili u sastavu: Santiago Giraldo, Alejandro Falla, Alejandro Gonzales i Juan Sebastian Cabal.

Kako bi se što bolje pripremili za susret, Mektić i Škugor su odigrali zajedno parove na challengeru u Bogoti, koji se igrao tjedan dana ranije te su stigli do finala. Ostatak ekipe stigao je iz Hrvatske, Viktor Galović je stigao iz Milana, a Marin Čilić s US Opena.

Susret se igrao u areni Plaza del Torros, na zemljanoj podlozi. Teren je bio vrlo dobro pripremljen, a na raspolaganju smo imali i još jedan teren za trening u obližnjem klubu, Club Americano, gdje smo takodjer trenirali.

Nakon odradjenih priprema, krenuli smo s mečevima u petak, 15.9. Mečevi su bili na rasporedu vrlo rano, već u 10 ujutro zbog ranog zalaska sunca. Danje svjetlo omogućavalo je igru do 18 sati, tako da se po pravilima ITF-a moralo početi u 10.

Izbornik Željko Krajan odlučio se za igrače Marina Čilića i Franka Škugora u singlu. Marin je nakon odlične igre lagano pobjedio njihovog drugog igrača, Gonzalesa  61 64 61. Bila je očita razlika u kvaliteti, te je Marin cijelo vrijeme imao meč pod potpunom kontrolom.

U drugom meču Giraldo je pobijedio Škugora  64 46 57 64 62. Franko je odigrao odličan meč, a ponestalo mu je samo malo snage i odlučnosti u četvrtom setu da meč ode u njegovu korist. Giraldo je na krilima publike i bučnog navijanja uspio privesti meč kraju u svoju korist.

U igri parova uslijedila je prava drama. Nikola Mektić I Marin Čilić donijeli su izuzetno važan bod našoj reprezentaciji, te smo nakon parova poveli 2:1. Prva dva seta dobili su Kolumbijci, Cabal i Falla. Naši igrači su imali prilike u drugom setu koje nisu iskoristili. Mučili su se s povratom servisa protivnika, a kad je taj segment igre podignut na višu razinu, rezultat se okrenuo u našu korist. Nije izostalo bučno navijanje Kolumbijaca na granici regularnosti. Naši igrači pokazali su veliko srce te iznimnu borbenost i koncentraciju te su dobili meč u pet setova rezultatom 57 67 64 62 64.

Trećeg dana bila nam je potrebna još jedna pobjeda za konačni ostanak u Svjetskoj skupini. Marin Čilić je u prvom meču dana pobijedio Giralda 63 64 64 te osigurao pobjedu koja ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje. Marin je odlično servirao, igrao agresivno, a Kolumbijac je probao na sve načine, uz maksimalni rizik, držati priključak u meču. Na kraju je razlika u kvaliteti došla do izražaja te smo tom Marinovom pobjedom osigurali nastup i slijedeće godine medju 16 najboljih reprezentacija svijeta.

U zadnjem meču, Viktor Galović, debitant u reprezentaciji, koji se odlično uklopio u momčad, nakon odlične igre pobijedio je Alejandra Gonzalesa u tri seta 64 26 62. Svojom igrom pokazao je da se na njega i ubuduće može ozbiljno računati.

Ukratko, cilj je ostvaren upravo onako kako smo priželjkivali i očekivali. Bilo je teško, prije svega zbog uvjeta i gostujućeg terena, ali na kraju smo  ponovo dokazali da smo momčad za velike rezultate.

 

 

Zagrijavanje na poene kroz sredinu terena

2016oct20122445_613857752

 

Jedna od zanimljivih vježbica za zagrijavanje na terenu je svakako igranje na poene kroz sredinu terena pri čemu se broje pogreške u aut ili u mrežu. Ako se odigra winner u stranu, poen se ne broji, a  igrač može pokušati vratiti loptu koja je odigrana u stranu u sredinu terena i poen se nastavlja.

Ovakvim načinom zagrijavanja na početku treninga imamo višestruki efekat kod juniora i igrača u mladjim kategorijama. Prvo, igrači su odmah koncentrirani na gledanje lopte, svaka lopta, svaki udarac im postaje važan od samog početka treninga. Mnogo puta se dogodi da igračima treba mnogo vremena kako bi krenuli u trening potpuno koncentrirano. U tom slučaju dogadja se gomila pogrešaka u zagrijavanju, lopte lete bez kontrole, igrač se ne namješta na loptu…jednostavno se zagrijavanju ne pridaje dovoljno pažnje. U slučaju da se svaka lopta broji, tj. da se svaka pogreška bilježi i da se igra na bodove, igrač automatski postaje pažljiviji i svjesniji o tome što radi na terenu. Stalo mu je učiniti što manje pogrešaka, stalo mu je namjestiti se na svaku loptu kako treba i držati loptu što duže u igri bez pokušaja zabijanja, jer na taj način ne dobija poene.

Kao nedostatak ovakve vrste zagrijavanja može se uputiti činjenica da će igrač možda igrati predefanzivno i da će čekati dulje nego što bi trebao inače, u slučaju kada bi mu se direktan poen brojao. To je točno, ali cilj ovakvog načina zagrijavanja i početka treninga upravo i jest da se lopta što duže drži u igri te da se igrač nauči dobivati poene na pogreške protivnika, a ne samo na svoje direktne poene.

U tome i jest jedan od zadataka trenera, da uputi igrača na koji način dobija većinu poena u meču…da li su to direktni poeni ili su to pogreške protivnika, bilo forsirane ili neforsirane. S obzirom  da se moderan tenis može okarakterizirati kao igra agresivnog baselinera, svakako je interesantna činjenica da igrač mnogo više poena zaradi tako što je prisilio protivnika na pogrešku, nego direktnim poenima. Aktivna i agresivna igra je svakako poželjna, ali agresivnost mora biti dobro kontrolirana, kako bi igrač bio uspješan. U slučaju pretjerane agresivnosti, igra može prerasti u srljanje i nekontrolirani napad iz situacija koje nisu pogodne.

Kasnije se već spomenuta vježbica može nadogradjivati sa dodatkom voleja, tako da se volej može odigrati slobodno u stranu ili skratiti, te da se na taj način broji. Možemo dodati i servis u poznati dio terena, tako da protivnik zna u koju stranu ćemo odservirati, a dalje se igra kroz sredinu. Varijacije su moguće i poželjne.

Radi se upravo o tome da igrači u mladjim kategorijama juniora shvate da lopta upućena u sredinu terena, čvrsto, a bez pretjeranog rizika, može biti isto tako kvalietna te da protivnik i tu loptu može pogriješiti. Iskusni profesionalci upravo i igraju na taj način, potežu udarce samo ako su savršeno namješteni na loptu, a u slučaju da kasne i da nisu u dobroj poziciji, vrlo često odigravaju čvrst udarac u sredinu terena. Juan Martin del Potro majstor je odigravanja takvih udaraca forhendom iz trka svom snagom u sredinu terena.

Govor tijela

234539

Govor tijela ili kao što se popularno kaže u medjunarodnoj terminologiji, „body language“, svakako je nepogrešiv pokazatelj unutarnjeg stanja igrača. Ako unutarnji osjećaj igrača nije u optimalnom stanju, to će se reflektirati na njegovom izrazu lica, stavu i držanju tijela. Iskusni profesionalci koji godinama nastupaju na turnirima točno znaju i osjećaju trenutak kada je protivnik uzdrman, kada iz bilo kojeg razloga nije u optimalnom stanju za nastavak igre, te će to iskoristiti u svoju korist.

U ovom slučaju radi se o promatranju stanja igrača prije nego je igra uopće počela, kad je igrač stao na teren, kad se uputio na teren iz svlačionice…radi se o promatranju stanja igrača u pauzama izmedju poena…radi se o tome kakvo je držanje igrača kad se poen ili gem završi. Složit ćemo se svi da su te pauze i te kako važne. Poznato je, u mentalnoj pripremi tenisača, da postoji upravo odredjen slijed aktivnosti i ponašanja u pauzama izmedju poena. O tome sam pisao kao o izvodjenju rituala kod pripreme za poen. A upravo kod tih rituala potrebno je obratiti pažnju na govor tijela, zato što će nas naš stav i držanje odati kako se osjećamo.

Svi znamo da su koncentracija i fokus vrlo važni, te da moraju biti na vrlo visokoj razini kako bi igrač bio uspješan…Kako smo u igri koncentrirani na loptu, tako smo u pauzama koncentrirani na to kako se što bolje pripremiti, opustiti, regenerirati za slijedeće napore koji dolaze.  Tom segmentu pripada i „body language“, dakle, zadatak nam je u pauzi zadržati pozitivan stav iznutra koji ce se reflektirati na naše izvanjsko ponašanje i držanje na terenu.

 

Što bi značio dobar stav, dobar govor tijela, dobro držanje?

Mentalno čvrsti igrači dobro znaju da im govor tijela mora odavati odlučnost, samopouzdanje, mirnoću, fokusiranost, pozitivnost, budnost, spremnost za akciju…Sve su to unutarnje kvalitete koje se i te kako vide na izrazu lica, držanju tijela i gestama koje igrač čini dok je na terenu. U prvoj fazi rituala, odmah nakon što je poen završio igrač bi trebao zadržati pozitivan stav. To bi značilo da, ukoliko je dobio poen, stisne šaku, uzvikne nešto što bi značilo pohvalu ili bodrenje, kod važnog poena.

Poznat je uzvik Nadala: Vamoos, Federerov: Komm jetzt, Hewittov: C mooon!! Sve to znači pozitivan govor tijela te bodrenje i ohrabrivanje za situacije koje slijede. Ti uzvici nalik su ratničkim poklicima koji će i te kako podignuti razinu unutarnje energije igrača. Kod ne tako važnih poena, koji su završili sa pozitivnim ishodom, takodjer je važno da igrač iznutra sam sebe pohvali i da se taj osjećaj iznese na “ površinu“, da igrač odaje samopouzdanje.
Kod negativnog ishoda, jednako tako, govor tijela ne bi trebao odavati nezadovoljstvo ili deprimiranost. U mladjim kategorijama, pogotovo kod juniora ili kadeta koji još nemaju dovoljno iskustva, niti su se susreli sa mentalnom pripremom i važnosti te pripreme,  vrlo jasno se vidi ljutnja, bijes, nezadovoljstvo. Igrač koji nije u stanju kontrolirati emocije, pogotovo one negativne, vrlo često se ne može sabrati te gubi nekoliko poena ili čak gemova u nizu. A govor tijela će vrlo jasno pokazati u kakvom je stanju igrač i da li će uspjeti oporaviti se od prošle pogreške. Ima slučajeva kada igrač radi na sebi i zna koliko je važno zadržati govor tijela koji ga neće odati, ali baš zbog tog nedostatka  samokontrole ne uspijeva u tome, nego se prepušta izljevima bijesa i nekotroliranim reakcijama. Jedna od najvažnijih kvaliteta natjecatelja mladje dobi je upravo sposobnost prihvaćanja vlastite pogreške, a ispravan govor tijela može im uvelike pomoći u tome.

 

Da li govor tijela može utjecati na unutarnji osjećaj? Što se dogadja prije, da li govor tijela utječe na unutarnji osjećaj ili unutarnji osjećaj utječe na govor tijela?

To je vrlo zanimljivo pitanje, a i odgovor je vrlo zanimljiv. Još je poznati sportski psiholog Jim Loehr pisao o tome, rekavši da igrač na terenu mora djelovati po principu „kao da…“ , te će se u tom slučaju početi tako i osjećati. Kod većine igrača, pogotovo onih koji su manje svjesni njihovo unutarnje stanje uvjetuje kakav će govor tijela biti. Kod vrhunskih profesionalaca, njihov govor tijela je uvijek na visini, te iako se iznutra ne osjećaju dobro, govorom tijela koji zrači samopouzdanjem prizvat će, na neki nači, taj osjećaj.

Dakle, ukoliko imamo manjak samopouzdanja, riješenje je da na terenu djelujemo kao da ga imamo, ulazimo svjesno u to stanje, a govorom tijela na van, na neki način isprovociramo osjećaj samopouzdanosti. Po meni je to i te kako ohrabravajuća činjenica, jer u tom slučaju imamo alat i oružje koje možemo koristiti i koje ovisi samo o nama i našoj vještini. Naravno,  takav način djelovanja na terenu mora se vježbati, a što više vježbamo, to ćemo biti uspješniji   te će nam govor tijela biti kvalitetniji. Poput iskusnog profesionalca ili glumca, znat ćemo kako kontrolirati emocije, te prizvati osjećaj odlučnosti, hrabrosti i samopouzdanja na terenu.

 

Teniski sažeci

roland

Razvojem medija, tehnološkim napretkom, pristupačnošću najvažnijih sportskih, pa tako i teniskih zbivanja postali smo svjedoci gotovo svih najvažnijih trenutaka, velikih turnira, velikih mečeva. Svi najvažniji turniri prenose se direktno na male ekrane te možemo direktno uživati u teniskim mečevima najboljih igrača na svijetu. A što je ponekad još i važnije, možemo pratiti turnire od samog početka, od prvog kola na kojem nastupaju i ne tako poznati igrači.

Nekada davno, u mojim teniskim počecima, tenis je na televiziji bio rijetkost. S velikim nestrpljenjem čekalo se polufinale Wimbledona ili Roland Garrosa da bi nakon tih mečeva u kojem smo, ne trepnuvši gledali tadašnje zvijezde našeg sporta, Bjorna Borga, Jimmy Connorsa, Johna Mcenroe-a, Martine Navratilove, Chris Evert  i ostale. Nakon odgledanog meča, našli bi se na terenima i zaigrali „best of five“mečeve  izmedju sebe, zamišljajući da smo i sami sudionici velikih turnira. Nakon odgledanog meča, gotovo uvijek sam imao osjećaj da igram za klasu bolje nego prije. Vjerujem da je tako i danas. Gledajući najbolje igrače na svijetu na turnirima koje prenose sportski programi, mladi igrači pokušavaju igrati poput njihovih idola.

Danas, kao što je poznato, situacija je drugačija. Uz direktni prijenos postoje i sažeci koje možemo pogledati i na televizijskim programima i na raznim internetskim stranicama. Mladi igrači pogotovo vole gledati tenis na taj način, pregledati najatraktivnije poene, uživati u atraktivnim potezima…No, postavlja se pitanje da li je to pravi put, da li je shvaćanje teniske igre poput teniskog sažetka ispravno u razvoju mladog igrača koji tenis počinje shvaćati kao igru direktnih poena, aseva, igranja po crtama i ostalih spektakularnih poena. Kod gledanja i shvaćanja teniske igre na taj način postoji opasnost da se iskrivi slika u svijesti mladih igrača o tome što teniska igra u biti jest.

Pozadina svega toga, teniskog sažetka, shvaćanja teniske igre kao sažetka kojeg pogledamo u nekoliko minuta leži u duhu vremena u kojem živimo. Duh vremena je taj koji diktira svijest i razvoj dječaka i djevojčica, juniora i juniorki, a duh našeg vremena, mislim da ćete se složiti sa mnom, ni u kom slučaju nije u skladu sa vrijednostima koje roditelji i treneri žele usaditi u svijest mladih ljudi. U situaciji koju imamo danas u društvu, gdje se cijeni uspjeh preko noći, estradne zvijezde uzimaju veliki medijski prostor, štampa i informiranje teži k senzacionalizmu, idoli mlade generacije su oni koji su što brže sa što manje truda postigli veliki uspjeh…Vrlo je teško ostati na ispravnom putu u razvoju mladog čovjeka i kao sportaša i kao osobe, jer to, složit ćete se, ide jedno s drugim. Ne možete odvojiti sportaša od njegove osobnosti, a uloga trenera je, ne samo da uči udarce na terenu, tehničko-taktičke varijante, nego da razvija prave vrijednosti kod mladih ljudi.

Što možemo naučiti iz teniskog sažetka? Kako pogoditi crtu iz nemoguće pozicije, kako odigrati poen kroz noge, kako završiti poen udarcem iza ledja, kako na smeš udarac uzvratiti smešom i dobiti izravan poen…Sve je to lijepo, atraktivno, užitak za pogledati, naravno. Nitko to ne može poreći. Tenis je izuzetno atraktivan sport i dobro je da možemo biti svjedoci takvih poteza najvećih majstora teniske igre. Teniski sažetak u kratkom vremenu pokazat će nam niz spektakularnih udaraca koji najbolji igrači na svijetu pogađaju u teren. Nerijetko ćemo vidjeti i neprimjerene reakcije igrača na terenu što senzacionalističkom pristupu medija svakako ide na ruku. Vezano za to možemo izvesti nekoliko pouka iz takvih i sličnih situacija. Jedna od njih bi bila da i najbolji mogu imati slab dan, te popustiti u koncentraciji te reagirati na neprimjeran način. Druga pouka bila bi ta da ta negativna reakcija gotovo uvijek igraču ne donese ništa dobrog.

Što se ne vidi u sažetku? Ne vidi se koliko dugo treba graditi poen da bi se došlo u situaciju odigrati spektakularan udarac, i to samo ponekad…Koliko često se takvi udarci igraju… Kako se dobija meč, da li spektakularnim udarcem ili ustrajnošću i manjim brojem pogrešaka od protivnika…U kojoj situaciji i kada potegnuti i riskirati…Sve to ne možemo saznati iz gledanja sažetka.

Ne smijemo zaboraviti da je jedna od najvažnijih karakteristika teniske igre ta da je nemoguće odrediti trajanje teniskog meča. U toj situaciji kad nismo sigurni koliko dugo će meč trajati,kratak sažetak koji gledamo nakon meča  pomoći će nam da u kratkom roku pogledamo najzanimljivije detalje meča koji nas zanima. No opasnost upravo leži u tome ako taj kratak snimak uzimamo kao primjer kako treba igrati cijelim tokom meča. Mladom igraču bih svakako savjetovao da pogleda i prati cijeli meč koji se direktno prenosi kako bi bio upoznat sa svim dijelovima meča, sa svim situacijama koje se mogu dogoditi u meču, a ne samo sa nekim dijelovima. Naravno, ako smo u mogućnosti pratiti cijeli meč.

Zaključak bi se mogao svesti na slijedeće: svakako je dobro pogledati sažetak i uživati u atraktivnim potezima, ali i te kako moramo biti svjesni da je tenis nešto drugo. Ne smijemo zaboraviti da se teniski meč ne dobija riskiranjem po crtama ili igranjem važnog poena kroz noge. Teniski meč se dobija ispravnim pristupom koji znači ustrajnost, fokusiranost, maksimalna koncentracija na svaki poen, pozitivnim stavom.  Na taj način se razvijamo i kao igrač i kao osoba, a na nama trenerima je da ukažemo na takav pristup i na to što je u stvari teniska igra.

 

Igranje u sadašnjosti

Ćorić 1

 

U ovom članku pokušao bih se spustiti stepenicu niže od samog osjećaja zone. Da bi uopće bili u stanju shvatiti i približiti se tom osjećaju, potrebno je razmotriti neke psihološke prepreke pred kojima će se igrač redovito naći, odluči li se za natjecateljsko ili profesionalno igranje našeg sporta.

Vezano za to, ja sam čvrsto uvjeren da postoji još nešto, da sam trening na terenu nije dovoljan, da je potrebno uskladiti mnogo komponenata da bi igrač postao kompletan kao igrač i kao osoba. Mislim da je to jednako važno, jer samo kompletna osoba može reagirati ispravno u ekstremnim situacijama koje težak  sport kao što je tenis stavlja pred nas.

 

 

Pristup rješavanju problema

 

Tenis je izuzetno zahtijevna igra ne samo zbog teških fizičkih napora, nego i psihičkih prepreka pred kojima se igrač redovito nalazi. Svaki meč predstavlja odredjen zadatak, odredjenu vrstu problema pred kojima se igrač nalazi, a da bi uspješno riješio zadatak, igrač mora to, prije svega voljeti. On se mora naučiti riješavati probleme. I ne samo to, on mora naučiti uživati u tome. Igrač bi trebao osjećati izazov u situaciji u kojoj se nalazi, a ne da situaciju doživljava kao neku vrstu prijetnje. Vrhunski igrači su vrlo dobri u tome što znaju kako rješavati probleme na terenu, ne hvata ih panika, čak ni u naizgled izgubljenim situacijama, čak štoviše, oni u tim situacijama odigraju najbolje.

Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan: zato jer oni u tome uživaju!

Vrhunski igrač tešku situaciju ne sagledava kao prijetnju, nego kao izazov, kao mogućnost da pokaže ono što zna.

Jedan od najvećih igrača i najboljih natjecatelja svih vremena, Jimmy Connors jednom prilikom je izjavio: „Ja nikada ne gubim, samo nekad nemam dovoljno vremena riješiti problem!“

Iako to izgleda jednostavno, put do takvog načina razmišljanja je dug. Prihvatiti situaciju na takav način nije lako. Postoje različite vrste reakcija igrača kad se pred njima pojavi problem, a stvar je njegovog izbora na koji način će reagirati.

Uobičajene vrste reakcija su odustajanje od borbe, ljutnja, bijes, bacanje reketa, psovanje…Bolja varijanta je ukočenost, znači zgrčenost. Zašto je to bolje? Zato što se u toj situaciji vidi da je igraču stalo do borbe, da ne odustaje iako se povukao. Ne igra slobodno nego osjeća pritisak, ali na dobrom je putu.

Potreban je još samo jedan korak, jedna stepenica pa da igrač počne igrati najbolje što može, opušteno. Taj korak je najteži, često puta i najzahtjevniji za napraviti. Taj korak se zove igranje u sadašnjosti! Igranje ovdje i sada! Igranje bez razmišljanja o prošlim pogreškama i o budućim situacijama, igranje udarac po udarac. Na taj način dolazimo opet na početak naše priče o zoni i  jednom od uvjeta ulaska u stanje toka ili zone.

 

 

Pritisak

 

Igranje pod pritiskom isto tako predstavlja jedan od problema koji se pojavljuju u toku meča. Nije teško staviti pritisak na samog sebe, uvijek ćemo pronaći neki razlog. Da li će to biti očekivanja drugih, očekivanja od nas samih prema sebi, nagrada koja nas čeka u slučaju pobjede, nepovoljne okolnosti koje nas čekaju u slučaju poraza….Postoji vrlo mnogo razloga da samom sebi stavimo pritisak. Kako se toga osloboditi? Kako se riješiti igranja pod pritiskom?

Nitko ne igra dobro pod pritiskom, čak ni najbolji igrači na svijetu. No oni su shvatili jednu stvar, a to je da je činjenica da pritisak dolazi od nas samih. Pritisak je nešto što si igrač sam nametne. I ako krenemo sagledavati situaciju s te pozicije, već smo stigli do pola riješenja. Znači, samo mi smo odgovorni za količinu pritiska koji osjećamo dok igramo, a ne netko drugi. Ako sami sebi nametnemo pritisak, isto tako ga možemo i otkloniti. Na koji način? Ispravnim razmišljanjem.

Vrhunski igrači razmišljaju disciplinirano. Najbolji znaju odgovor na to kako otkloniti pritisak. I opet se vraćamo na početak i na priču o igranju u zoni. Načini razmišljanja kod kojih se stvara pritisak oslanjaju se na rezultat, dakle na nešto što će se dogoditi, eventualno u budućnosti. Pritisak stvaraju misli o ishodu meča, npr. „Što ako izgubim?“  ili „ Ako promašim zicer izgubit ču meč!“ ili „Ako izgubim ovo, više nikada neću imati priliku!“

Misli koje otklanjaju pritisak  oslanjaju se na proces, a ne na ishod meča, dakle na sadašnjost, a ne na budućnost. Npr. „ Igram najbolje što mogu…“, „ Ponosan sam na način na koji igram“, „ Pobjeda i poraz su za navijače, ja samo igram…“

Pritisak ćemo nametnuti samome sebi ako se budemo koncentrirali i brinuli o rezultatu, a otklonit ćemo ga ako ćemo fokus sa rezultata pomaknuti na proces, na sadašnje stanje, na sadašnji momenat, konkretno, na slijedeći udarac.

Ne postoje nervozne situacije, samo nervozni igrači. U našoj je kontroli način na koji ćemo pristupiti problemu koji je pred nama.

U svojoj igračkoj karijeri bio sam u nebrojeno mnogo situacija kada sam osjećao pritisak, tj. kada sam si ga sam nametnuo, a uopće nije bilo potrebno. Kad malo bolje razmislim, nikada nije potrebno igrati pod pritiskom, čak i kada je ulog vrlo velik. Isto tako bilo je situacija kada je logično bilo osjećati pritisak, a tko zna iz kojeg razloga, nisam ga osjećao.

Po mom mišljenju, najteže je odigrati meč protiv protivnika koji je nešto slabiji od nas i očekujemo da bi trebali pobijediti. Samim očekivanjem, već smo krenuli pogrešnim putem. Zašto? Zbog toga jer smo već isplanirali nešto što bi se trebalo dogoditi, odmaknuli smo fokus od sadašnjeg momenta i nametnuli si pritisak. U toj situaciji možemo i pobijediti, ali vrlo vjerojatno je da ćemo meč odigrati u grču i vrlo daleko od naše najbolje igre. Upravo zato jer nismo uspjeli kreirati to unutarnje stanje koje nam omogućuje našu najbolju igru.

 

 

Unutarnji osjećaj

 

Riješavanje problema pred kojim se nalazimo i kontrola pritiska koji osjećamo samo su neki od zadataka koji stoje pred igrača koji se odlučio baviti natjecateljskim tenisom. Ta dva segmenta psihološke pripreme vrlo su povezana. Ako uspijemo zadržati ispravan stav vezano za njih, opet dolazimo do uvjeta koji će nas dovesti do igranja u zoni. Dakle, najbolje ćemo se osjećati na terenu i najbolje odigrati uspijemo li kreirati taj untarnji osjećaj koji će nas dovesti do toga da budemo zadovoljni svojom igrom, a to je, po mom mišljenju, jedan od glavnih zadataka koji bi igrač trebao postaviti pred sebe kad stane na teren, bilo da se radi o svakodnevnom treningu ili o važnom meču. Ako igrač napusti teren zadovoljan, svjestan da je napravio sve što je bilo u njegovoj moći,bez obzira na rezultat i ishod meča, tada je ispunio svoj cilj. I to je put do uspjeha, taj osjećaj smirenosti koji je rezultat zadovoljstva time što znamo da smo dali sve od sebe.

 

 

 

 

 

 

Davis cup: Belgija-Hrvatska, Liege 4-6.3. 2016

06/03/2016 - LIEGE-  Davis Cup Belgium vs Croatia - MATCH5 - Kimmer COPPEJANS vs Borna CORIC  ©Philippe Buissin/ IMAGELLAN

06/03/2016 – LIEGE- Davis Cup Belgium vs Croatia – MATCH5 – Kimmer COPPEJANS vs Borna CORIC

Davis cup susret izmedju naše reprezentacije i reprezentacije Belgije ponudio je nekoliko odgovora na pitanja o tome što znači Davis cup natjecanje i zbog čega ono ima posebnu draž. Svi znamo da je igrati za reprezentaciju poseban doživljaj, što sa sobom nosi i obavezu, a i priliku za dokazivanje pred brojnom publikom u samjo dvorani, a i pred malim ekranima. Dovoljno je spomenuti da smo posljednje četiri godine uvijek igrali a ostanak u Svjetskoj skupini ili smo krenuli iz Evropske skupine, a zadnje četvtrtfinale smo odigrali protiv Argentine 2012.  u Buenos Airesu. Ovom pobjedom protiv Belgije osigurali smo četvrtfinalni susret s Amerikancima u srpnju na njihovom terenu. U tom meču takodjer imamo priliku s istom momčadi pokušati izboriti polufinale, što bi bio i te kako značajan rezultat, s obzirom na našu mladu i perspektivnu momčad.

Susret protiv Belgije bio je izuzetno težak, iako će se teniski znalci složiti da je Belgija bila vrlo dobar ždrijeb, s obzirom da Hrvatska nije bila postavljena za nositelja. Belgijanci, su prošle godine igrali finale Davis cupa, tako da svakako zaslužuju svaki respekt, što su na kraju i pokazali. David Goffin pokazao je nevjerojatan tenis. Mislim da bi mogao poslužiti kao primjer mladim igračima, kako zbog tehničkih karakteristika njegovih udaraca, taktičkog pristupa, tako i njegove agresivne igre s osnovne linije koja je bila nešto što se rijetko vidja. Borna Ćorić je bio nemoćan puna dva seta, a nakon meče je izjavio da je pomislio izaći s terena nakon što je izgubio servis i u trećem setu.

No, Borna je posebna priča, što je i dokazao u zadnjem, odlučujučem meču protiv Coopejansa. Za njega meč nije gotov dok god mu protivnik ne pruži ruku. Tako da je uspio preokrenuti igru, i svojom ustrajnošću i borbenošću dovesti Goffina na korak do poraza.  No, ipak je u prvom meču Goffin  uspio smognuti snage i slaviti u pet setova.  U zadnjem odlučujućem meču, Borna je svojim agresivnim pristupom, odličnim servisima i nepogrešivim pritiskom s osnovne linije glatko pobijedio i donio pobjedu našoj momčadi.

U subotu smo pobijedili u igri parova, što je bio ogroman korak prema ukupnoj pobjedi. Škugor je odlično pomogao izuzetno raspoloženom Dodigu te opravdao povjerenje izbornika koji mu je dao prednost ispred Marina Draganje, koji još uvijek traži pravu formu nakon operacije kuka prošle godine.

Marin Ćilić je pobijdio Coopejansa u prvom meču susreta, iako nije igrao dobro. U nedjelju je izgubio od Goffina u četiri seta, u meču u kojem je praktično prespavao prva dva seta, da bi se u trećem probudio i počeo igrati agresivnije. U četvrtom setu odlučile su nijanse, i meč je otišao na stranu protivnika.

Možda ja malo poznata činjenica da je Marin u Liege stigao bolestan iz Acapulca, te da je vukao prehladu cijeli tijedan, tako da nije mogao trenirati punom snagom. Pred meč s Goffinom, počeo je osjećati bol u koljenu, no na zagrijavanju je rekao da može igrati i da je sve u redu. I sam je naglasio da mora krenuti agresivno i ne dopustiti Goffinu da mu uzme inicijativu, ali u tome nije uspio. Igrao je presporo i kretao se sporije, a time je dao dovoljno vremena protivniku da igra agresivnije.

No, sve u svemu, verujem da je sve ljubitelje tenisa razveselila pobjeda naše Davis cup reprezentacije, te da s nestrpljenjem očekuju meč s Amerikancima.

06/03/2016 - LIEGE-  Davis Cup Belgium vs Croatia - MATCH5 - Kimmer COPPEJANS vs Borna CORIC  ©Vincent VAN DOORNIK/ IMAGELLAN

06/03/2016 – LIEGE- Davis Cup Belgium vs Croatia – MATCH5 – Kimmer COPPEJANS vs Borna CORIC
©Vincent VAN DOORNIK/ IMAGELLAN