Da sam znao tada….

Jedno od vrlo zanimljivih pitanja koje bi učenik mogao postaviti svom treneru jest: Što bi se dogodilo da sada znate ovo što znate, a da imate 17 ili 18 godina? Da li bi, bez problema, bili igrač svjetske klase?

U jednom nevezanom razgovoru sa Goranom Prpićem, našim poznatim trenerom, spomenuli smo upravo tu temu. Rekao mi je: Šare, da sam bar tada imao ovu glavu što imam sada, bio bih prvi na svijetu!

Da se razumijemo, Prpa je bio 16 igrač svijeta, dakle nije mu mnogo nedostajalo da udje u top 10 te sezone, a svjestan je koliko je mogao još više postići da je bio u mogućnosti razmišljati na  način na koji danas razmišlja.

Slično bih mogao ustvrditi i za sebe. Moj renking nikada nije bio ni blizu Prpinog, ali vjerujem da sam imao znanje koje imam sada, da bih uspio doći vrlo blizu najboljim tenisačima na svijetu. U čemu je razlika u razmišljanju mladog i razmišljanjima iskusnog igrača? Što je to što je bilo limitirajući faktor tada, da nisam postigao bolje rezultate, a sada sam svjestan?

 

Mislim da postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je motivacija.

Kao junior ni sam nisam bio dovoljno siguran da li to želim raditi u životu. Usprkos vrlo dobrim rezultatima, osvojenom državnom prvenstvu, top 10 poziciji na svjetskoj juniorskoj rang- listi, nisam bio siguran da je to moj poziv i da se tenisom želim baviti kao profesijom. Mislim da je to u tom trenutku bilo od iznimne važnosti. Sumnjao sam u uspjeh, a nisam siguran da li sam ga dovoljno i želio. Tek kad sam se upisao na fakultet i krenuo studirati, dakle, kad sam pokušao raditi nešto drugo, postao sam svjestan da  me to ne ispunjava, da je tenis ono što najviše volim i što želim raditi u životu. Bez obzira na nesigurnost koju profesionalizam nosi sa sobom, ipak sam se odlučio krenuti tim putem. Sa 22 godine počeo sam igrati turnire preko cijele godine. A jedino se tako može očekivati uspjeh.

 

Drugi razlog jest samopouzdanje.

Kao junior imao sam dovoljno samopouzdanja. Sistem natjecanja u juniorskoj konkurenciji je bio takav da nisam morao igrati kvalifikacije, vrlo brzo sam postizao dobre rezultate i pobjede na turnirima. Samopouzdanje, a s njime i  igra , došlo je nekako samo po sebi. Juniorski tenis je tada bio nešto sasvim drugo od seniorskog. Prelaskom u seniorsku konkurenciju, sve je nekako postalo mnogo teže i kompliciranije. Put mi se činio jako dug. Trebalo je pobijediti u mnogo susreta da bi se došlo do prvih ATP bodova, tako da se neminovno javila sumnja, da li sam ja dovoljno dobar za to. Sjećam se jedne od prvih Istarskih rivijera koje sam igrao. Dobio sam wild card za glavni turnir. Ždrijeb mi je donio 2. nosioca u 1. kolu. Igrao sam jako dobro do 62 i 41 za mene. A onda, kad sam počeo razmišljati o prvim ATP bodovima, igra se raspala kao balon od sapunice. Od tog poraza nisam se oporavio još dva turnira. Tek sam na četvrtom turniru uspio probiti led i dobiti meč u glavnom turniru koji je značio prvi ATP bod.

Što se igre tiče, u seniorskoj konkurenciji trebalo se mnogo više raditi za poen. Igrači su igrali čvršće, više su se borili i nije im bilo lako zabiti loptu.

Na juniorskim turnirima, dovoljno je bilo udariti 3 čvrste i snažne lopte i već bi stigla pogreška protivnika ili kraća lopta. Kod seniora je trebalo odigrati 5 ili 6 takvih lopti, a ni onda nije bilo sigurno da će stići kratka za napad. Samim tim počeo sam sumnjati u kvalitetu svoje igre. Trebalo je stalno igrati na vrhuncu forme da bi se postizali dobri rezultati, a to nije nimalo lagan zadatak. Posljedica toga je gubitak vjere u sebe i postavljanje pitanja samome sebi da li sam dovoljno dobar da mi tenis bude profesija.

Zadatak svakoga od nas koji radimo sa mladim igračima trebao bi biti da upozorimo naše igrače na opasnosti takvog načina razmišljanja. Na neki način trebali bi biti u stanju voditi našeg igrača kroz takve i slične nedoumice i uvjeriti ga da je to normalan slijed stvari, nešto što je svako od profesionalaca morao proći u karijeri.

Imamo primjere vrhunskih igrača koji su se izdigli iz naizgled nepovratne situacije. Jedan od njih je i već spomenuti Goran Prpić koji je bio 100 na ATP ljestvici, kad mu se dogodila teška ozljeda koljena. Nakon operacije nije igrao duže vrijeme i izgubio je sve bodove, da bi se nakon oporavka vratio i osvojio ATP turnir u Umagu, igrao četvrt finale Roland Garrosa te ušao medju 20 najboljih igrača na svijetu.

Andre Agassi je u jednom trenutku pao na 141. mjesto na ATP-u. Na putu ka povratku u vrh, igrao je challengere, manje turnire. Jedan je osvojio, a u drugom je izgubio u finalu od malo poznatog Njemca Vinck-a. No, ubrzo nakon toga stigao je do broja 1 na svijetu.

Thomas Muster je, takodjer, nakon što ga je pijani vozač pokupio na parkiralištu, pao na rang listi do 100. mjesta. Vratio se i nakon ozljede postao broj 1.

Još jedan od primjera jest James Blake, koji je pretrpio tešku ozljedu kralješnice, a dogodila mu se i smrt oca, no te situacije kao da su ga još i ojačale, ušao je medju 10 na ATP-u.

Svi ovi igrači primjeri su izuzetnih šampiona, koji su vjerovali u sebe, u uspjeh, kada nitko nije vjerovao. Uspjeli su sve te nesretne okolnosti pretvoriti u izazov i vratiti se čvršči i jači nego prije. Bez odlučnosti i vjere u uspjeh, to ne bi bilo moguće.

 

Naveo sam ove primjere samo da bih malo bolje ilustrirao ono što bi naš mladi igrač mogao osjetiti u sebi kao motivaciju. Kao nešto što ga može inspirirati da vjeruje da je moguće uspjeti. Jer kako je rekao Henry Ford: Onaj tko misli da može i onaj tko misli da ne može, obojica su u pravu!

 

Još jedan razlog mogao bi biti u načinu prihvaćanja neuspjeha.

Kao mladi igrač, sjećam se da sam vrlo teško podnosio neuspjeh. Poraz sam gledao isključivo kao dokaz vlastitog neuspjeha. Ako bih pobijedio u meču, značilo je da je sve u redu, a ako bih izgubio meč, ništa nije bilo u redu. Takav pristup ne može biti pozitivan, ne služi napretku igrača. U redu je željeti pobjedu, ali i u porazu treba znati izvesti ispravne zaključke.

Sličan stav kod mladih igrača je stav prema pogrešci. Katastrofa je pogriješiti, isto kao što je i katastrofa izgubiti meč.

Nema veće katastrofe od toga da smo zaslijepljeni takvim razmišljanjem i da zbog toga ne uspijevamo naučiti lekciju koju bi trebali naučiti iz te pogreške ili poraza. I što se onda dogadja? Ponavljaju se iste pogreške ili se gube mečevi na isti način.

Iskusan igrač imat će sposobnost odmaknuti se od situacije, promijeniti perspektivu pogleda i naučiti nešto. Shvatit će da bez pogreške nema napretka, da su porazi nužni da bi nešto naučili na putu ka savršenstvu.

Mauresmo je izjavila kad su je pitali u čemu je razlika, što ju je dovelo do toga da postane broj 1. Odgovorila je samo to što je postala svjesna da postoji mogućnost da se meč može izgubiti..

 

 

 

Govor tijela

234539

Govor tijela ili kao što se popularno kaže u medjunarodnoj terminologiji, „body language“, svakako je nepogrešiv pokazatelj unutarnjeg stanja igrača. Ako unutarnji osjećaj igrača nije u optimalnom stanju, to će se reflektirati na njegovom izrazu lica, stavu i držanju tijela. Iskusni profesionalci koji godinama nastupaju na turnirima točno znaju i osjećaju trenutak kada je protivnik uzdrman, kada iz bilo kojeg razloga nije u optimalnom stanju za nastavak igre, te će to iskoristiti u svoju korist.

U ovom slučaju radi se o promatranju stanja igrača prije nego je igra uopće počela, kad je igrač stao na teren, kad se uputio na teren iz svlačionice…radi se o promatranju stanja igrača u pauzama izmedju poena…radi se o tome kakvo je držanje igrača kad se poen ili gem završi. Složit ćemo se svi da su te pauze i te kako važne. Poznato je, u mentalnoj pripremi tenisača, da postoji upravo odredjen slijed aktivnosti i ponašanja u pauzama izmedju poena. O tome sam pisao kao o izvodjenju rituala kod pripreme za poen. A upravo kod tih rituala potrebno je obratiti pažnju na govor tijela, zato što će nas naš stav i držanje odati kako se osjećamo.

Svi znamo da su koncentracija i fokus vrlo važni, te da moraju biti na vrlo visokoj razini kako bi igrač bio uspješan…Kako smo u igri koncentrirani na loptu, tako smo u pauzama koncentrirani na to kako se što bolje pripremiti, opustiti, regenerirati za slijedeće napore koji dolaze.  Tom segmentu pripada i „body language“, dakle, zadatak nam je u pauzi zadržati pozitivan stav iznutra koji ce se reflektirati na naše izvanjsko ponašanje i držanje na terenu.

 

Što bi značio dobar stav, dobar govor tijela, dobro držanje?

Mentalno čvrsti igrači dobro znaju da im govor tijela mora odavati odlučnost, samopouzdanje, mirnoću, fokusiranost, pozitivnost, budnost, spremnost za akciju…Sve su to unutarnje kvalitete koje se i te kako vide na izrazu lica, držanju tijela i gestama koje igrač čini dok je na terenu. U prvoj fazi rituala, odmah nakon što je poen završio igrač bi trebao zadržati pozitivan stav. To bi značilo da, ukoliko je dobio poen, stisne šaku, uzvikne nešto što bi značilo pohvalu ili bodrenje, kod važnog poena.

Poznat je uzvik Nadala: Vamoos, Federerov: Komm jetzt, Hewittov: C mooon!! Sve to znači pozitivan govor tijela te bodrenje i ohrabrivanje za situacije koje slijede. Ti uzvici nalik su ratničkim poklicima koji će i te kako podignuti razinu unutarnje energije igrača. Kod ne tako važnih poena, koji su završili sa pozitivnim ishodom, takodjer je važno da igrač iznutra sam sebe pohvali i da se taj osjećaj iznese na “ površinu“, da igrač odaje samopouzdanje.
Kod negativnog ishoda, jednako tako, govor tijela ne bi trebao odavati nezadovoljstvo ili deprimiranost. U mladjim kategorijama, pogotovo kod juniora ili kadeta koji još nemaju dovoljno iskustva, niti su se susreli sa mentalnom pripremom i važnosti te pripreme,  vrlo jasno se vidi ljutnja, bijes, nezadovoljstvo. Igrač koji nije u stanju kontrolirati emocije, pogotovo one negativne, vrlo često se ne može sabrati te gubi nekoliko poena ili čak gemova u nizu. A govor tijela će vrlo jasno pokazati u kakvom je stanju igrač i da li će uspjeti oporaviti se od prošle pogreške. Ima slučajeva kada igrač radi na sebi i zna koliko je važno zadržati govor tijela koji ga neće odati, ali baš zbog tog nedostatka  samokontrole ne uspijeva u tome, nego se prepušta izljevima bijesa i nekotroliranim reakcijama. Jedna od najvažnijih kvaliteta natjecatelja mladje dobi je upravo sposobnost prihvaćanja vlastite pogreške, a ispravan govor tijela može im uvelike pomoći u tome.

 

Da li govor tijela može utjecati na unutarnji osjećaj? Što se dogadja prije, da li govor tijela utječe na unutarnji osjećaj ili unutarnji osjećaj utječe na govor tijela?

To je vrlo zanimljivo pitanje, a i odgovor je vrlo zanimljiv. Još je poznati sportski psiholog Jim Loehr pisao o tome, rekavši da igrač na terenu mora djelovati po principu „kao da…“ , te će se u tom slučaju početi tako i osjećati. Kod većine igrača, pogotovo onih koji su manje svjesni njihovo unutarnje stanje uvjetuje kakav će govor tijela biti. Kod vrhunskih profesionalaca, njihov govor tijela je uvijek na visini, te iako se iznutra ne osjećaju dobro, govorom tijela koji zrači samopouzdanjem prizvat će, na neki nači, taj osjećaj.

Dakle, ukoliko imamo manjak samopouzdanja, riješenje je da na terenu djelujemo kao da ga imamo, ulazimo svjesno u to stanje, a govorom tijela na van, na neki način isprovociramo osjećaj samopouzdanosti. Po meni je to i te kako ohrabravajuća činjenica, jer u tom slučaju imamo alat i oružje koje možemo koristiti i koje ovisi samo o nama i našoj vještini. Naravno,  takav način djelovanja na terenu mora se vježbati, a što više vježbamo, to ćemo biti uspješniji   te će nam govor tijela biti kvalitetniji. Poput iskusnog profesionalca ili glumca, znat ćemo kako kontrolirati emocije, te prizvati osjećaj odlučnosti, hrabrosti i samopouzdanja na terenu.

 

Ivo Karlovic about the book “Anything is possible”

ivo-karlovic

Igor is a great tennis coach and a very good friend with a long experience as a professional player and a coach. His book “Anything is possible” is showing a tennis reality in a tennis world and all the efforts of   a young player who wants to succeed but   has  no financial support. When I red the book I felt really emotional.

Borna Ćorić about the book “Anything is possible”

 

IMG_1187

The best things happen when you connect theory and practical knowledge. Igor Saric in his book „Anything is possible“ just did that. The book is full of practical advices of a former professional player and a coach who went through lot of things.

As a matter a fact this book is not going to show you how to hit the ball, how much top spin you have to add to your forehand shot or when to approach the net. This book is going to show you the most difficult part in tennis and this is how to control your emotions on the court, what to do when it gets tough, how to react when is everything going your way and in many othe situations on the court. Because of that, every player who wants to improve his game has to read Igor’s book „Anything is possible“

Borna Coric, ATP ranking 55, newcomer of the year 2014, winner over Raphael Nadal and Andy Murray

Ivan Dodig o knjizi “Sve je moguće”

dodo

Kao profesionalni igrač, jako mi je drago što sam imao priliku pročitati knjigu i pronaći i sebe u mnogim stvarima!! Posebno knjiga dobiva važnost za mene jer je napisana od Igora koji je sve prolazio i prošao isto kao i svi mi profesionalni igraci! Mišljenja sam da se puno moze naučiti iz situacija koje su opisane na mentalnoj ,psihološkoj i igračkoj razini jer je vrlo jednostavna  i razumljiva, a u istom trenutku objašnjava sve situacije u kojim se igrači nalaze u mečevima pod stresom, te kako reagirati u tim teškim i ekstremnim situacijama!

Muno lijepih primjera za sve sve vrste igrača kako poboljsati i unaprijediti  svoji igru! Preporučio bih svim tenisačima koji igraju i žele napredovati te dati novu dimenziju svom tenisu da pročitaju knjigu „SVE JE MUGUĆE“!

 

 
As a professional tennis player I am very happy that I had an oportunity to read the book „Anything is possible“, because I could find myself in many situations from the book. It has a great credit because it was written by Igor Saric who passed through everything like every pro player did. We can learn a lot from the situations on psychological level because it describes everything in a very simple way. It describes in what situations the players on the court are, what kind of emotions they feel and how to manage that difficult and extreem situations. Inside there are lots of nice examples for anybody who wants to play and improve their game. If you want to lift your game to a new dimension, read “Anything is possible”, it will help for sure!

Ivan Dodig, number 7 ATP doubles ranking

 

Nekoliko situacija koje je teško razumjeti ako nisi igrač

Hewitt-Karlovic-700x450

U svojoj profesionalnoj igračkoj karijeri koja je trajala dobrih 15-ak godina, a pogotovo kasnije kao trener, susreo sam se s mnogobrojnim situacijama koje bi se mogle nazvati teško razumljive. Tako bi se mogle nazvati upravo zbog toga jer izvana gledajući, sa perspektive promatrača, gledaoca ili roditelja, nisu sasvim jasne. Neke od tih situacija volio bih malo pojasniti, tako da onima koji nikada nisu zaigrali ovaj naš sport približim i pojasnim o čemu se tu ustvari radi.

Ovom prilikom izdvojio bih ova tri pitanja:

Kako je moguće da prvi nosioc turnira ispadne u prvom kolu?
Svi znamo da je prvi nosioc najbolje rangirani igrač na turniru. Naravno da se od njega očekuje da prođe što dalje, ako ne osvoji turnir, onda da barem uđe u finale turnira, s obzirom da je najbolji na papiru. U tenisu to ništa ne znači. Ako si najbolje rangiran, imaš samo povlasticu da u prva dva kola ne igraš protiv nositelja i ništa više. Svoju kvalitetu i sposobnosti moraš pokazati na terenu. Tenis je takav sport da se igrač mora stalno dokazivati, pružati što bolju igru. U juniorskim kategorijama često puta se prema prvom nosiocu igrači odnose s velikim respektom, što u seniorskom tenisu nije slučaj. Sjetimo se samo nevjerojatne pobjede Ive Karlovića protiv Lleytona Hewita u prvom kolu Wimbledona 2003, kad je Hewit branio naslov pobjednika i bio prvi nosioc turnira, a Ivo je ušao u turnir kroz kvalifikacije. Primjera ima bezbroj. Iz osobnog iskustva također mogu izdvojiti primjer kada sam na challengeru u Adelaide-u na travi izbacio Australca Micheala Tebbuta, koji je bio prvi nosioc, specijalista za travnate terene, a ja nisam imao ni posebne tenisice za travu, nego sam igrao u tenisicama za zemljane terene, s obzirom da sam većinu turnira igrao na zemljanoj podlozi.
Kako to da smo jučer pobijedili boljeg igrača, a danas izgubili od lošijeg?
Tenis je igra, a u igri je sve moguće. Ne može se sa sigurnošću predvidjeti ishod meča. U igri je mnogo faktora koji utječu na igrače. Možda nam je jučer odgovarao način na koji je igrač igrao, možda su bili povoljniji vremenski uvjeti, možda smo bili umorni od jučerašnjeg meča, možda…Lista ovih „možda“ je izuzetno duga. Jednako kao što prvi nosioc može ispasti u prvom kolu, tako i mi možemo, nakon što smo izbacili boljeg igrača, izgubiti od lošijeg. To je isto tako dio igre. U toj situaciji često puta se pojavljuje pritisak koji si sami stavljamo. Naime, ako smo pobijedili boljeg igrača, za očekivati je da ćemo pobijediti onog slabijeg. U ovoj situaciji ključna riječ je „očekivanje“. I to „očekivanje“ često puta nosi pritisak sa sobom kao teret s kojim se mnogi ne znaju nositi. Umjesto da nešto očekujemo, trebamo situaciju prihvatiti kao priliku i kao izazov u kojem ćemo uživati. S obzirom da imamo već lijepu pobjedu iza sebe, iskoristit ćemo količinu samopouzdanja koju imamo i krenuti s tim u slijedeći meč koncentrirani na izvedbu i neopterećeni rezultatom.

Zbog čega neki igrači bolje igraju na treningu nego na meču?
Dio odgovora na ovo pitanje može se naći i u prošlom odlomku. Naime, upravo se ovdje radi najćešće o pritisku. Poznato je da je pritisak nešto što si igrač sam stavi kao teret u meču. Na treningu toga nema, trening se nigdje ne bilježi, ne postoji nagrada, ne dijele se bodovi za rang liste. Igra se zbog želje za napretkom i iz čistog zadovoljstva. Većina igrača upravo tako shvaća trening. Meč je nešto sasvim drugo. Često su prisutni gledaoci, igra se na otvorenoj sceni, sve se vidi i bilježi, igra se za nagradu, bodove, mjesto na rang listi. Ima vrlo mnogo faktora koji stvaraju pritisak ako igrač ne zauzme ispravan stav. Postoje igrači koji, upravo suprotno, bolje igraju na meču nego na treningu. To su rođeni natjecatelji, koji uživaju u natjecanju i jednostavno im je izazov igrati za neki ulog. Razlika je u tome da li igrač uspije jednu te istu situaciju prihvatiti kao prijetnju ili kao izazov. Ukoliko će situaciju meča sagledati kao prijetnju i razmišljati o tome koliko je ulog u igri, što bi mogao dobiti, a što izgubiti u slučaju pobjede ili poraza, vrlo vjerojatno će doći do zakočenja, „choking-a“, te će igrati daleko ispod svoje razine. Na treningu toga nema, nema uloga pa nema ni pritiska, igrač slobodno igra bez opterećenja što će biti nakon treninga. Pravi natjecatelj će reći, nema uloga pa nema ni izazova…a majstor teniske igre će na na obje situacije gledati kao na priliku da nešto nauči i usavrši svoju vještinu.

Marin Čilić nakon US Opena

 

10636234_910531478976640_6941164487667948502_n

 

Nisam nikada igrao opuštenije. Bio sam nevjerojatno opušten i mečeve sam odigrao s lakoćom, kao da se šetam po parku. U zadnja tri meča nisam se nimalo fizički umorio. Sve je izgledalo tako jednostavno. Protiv Simona je bilo jako vruće i naporno, a pomoglo mi je to što je u petom setu bilo malo hladnije i lakše za igrati. Jednako kao što mi je i dobro došlo da mi je Baghdatis u prvom kolu predao susret nakon prvog seta, jer je bilo vrlo teško za igrati zbog velike vrućine i vlage. Protiv Andersona sam se mučio na početku, iskoristio sam tek 1 break loptu od 12, koliko sam ih imao. No, kasnije je bilo lakše. Berdichu je jako smetao vjetar, a ja sam se mnogo bolje snašao od samog početka. S Federerom je isto jako puhalo, smetalo mu je to više nego meni. Jako dobro sam se osjećao na terenu. Stiskao sam mu druge servise igrajući čvrsto u sredinu terena, a on se nije htio odmicati od linije, te je dosta tih lopti pogriješio u mrežu. Servirao sam odlično i jako dobro sam se osjećao na servisu. Bekend sam osjećao jako dobro, tako da mi na toj strani nije ništa mogao. U finalu protiv Nishikorija znao sam da ne smijem igrati slično kao on, lopte u visini kukova, jer on jako dobro udara kad mu je tempo isti. Tu pogrešku je napravio Djoković. Trudio sam se nekon nekoliko čvrstih lopti promijeniti ritam igre visokim spinom ili niskim slice udarcem i time sam stekao prednost, jer se on tu ne snalazi najbolje.

Congratulations to Marin Cilic

1620729_10152744772701388_3063855828628089615_n

 

Marin Cilic as an US Open champion!!

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Just to remember what did he said about the book “Anything is possible”

About the book

The book ‘Anything is possible’ fully faithfully captures the psychological world of tennis.

Reading the book, I recognized in many situations, back in time and reliving some of their own,

beautiful and less beautiful moments.

Likewise, reading I’ve learned something new and that is why I think the book is excellent and instructive for all tennis lovers,

beginners, amateurs to professionals.

The book describes the important elements of psychological preparation – from the point of view and ways of thinking of defeat or victory to tactics,

ways of training, preparation and alternative training methods that can help to improve their own abilities.

It is a small border between players who ‘fail’ and those who ‘do not fail’. Psychological preparation is, of course,

one of the most important keys to success in the sport, and is the author of many examples and tips show how to proceed in

different situations in order to get the most out of yourself. With proper psychological preparation and way of thinking, many ‘impossible’ things,

will prosper us fully as possible.

And because all tennis players who are trying to make full use of their potential, I recommend you read ‘Anything is possible’

because this book can really help it.

 

Marin Čilić, the best Croatian tennis player, Winner of US Open 2014

 

 

 

 

 

Kratak razgovor s Ivanom Lendlom

IMG_1277 

U svlačionici Nacionalnog centra Tenis Australije, prije nekoliko dana, imao sam priliku susresti se s jednim od najvećih igrača osamdesetih godina Ivanom Lendlom. Prisjetio sam se osvajanja njegovog prvog Grand Slam turnira protiv McEnroea na Roland Garrosu 1984 g.

„Tada ste gubili 2-0 u setovima i break“

„Bilo je 2-0 u setovima, a break je imao u 4. setu, 4-3  i prednost na svoj servis. Da je dobio taj poen, sumnjam da bih domio meč. Bad luck za njega…“

„Roland Garros vam je bio kasnije najlakše za osvojiti od Grand Slam turnira?“

„Ne, mnogo lakše sam osvajao US Open. Tamo sam igrao s lakoćom.“

„Bili ste u dva finala Wimbledona…“

„Da. Gubio sam od Casha i Beckera. Bili su bolji.“

„ Sjećam se vašeg reketa, bijelog Kneissla, moram Vam priznati da sam i ja dugo godina igrao s istim reketom…“

„Stvarno? Da, to je bio odličan reket.“

„Bilo mi je zadovoljstvo pričati s vama, želim Vam sve najbolje i mnogo uspjeha!“

„Hvala, takodjer…“