Kakva je budućnost tenisa?

Ovim naslovom postavljamo pitanje koje se može postaviti ne samo u Hrvatskoj, nego i općenito u teniskom svijetu. Situacija je očigledna, sve manje ljudi, djece,  igra tenis i prati tenis, sve manje ima teniskih entuzijasta. Stječe se dojam da tenis postaje igra rezervirana za imućnije, kao što je nekad bilo, u samim počecima kada je tenis igrala tzv. gospoda. U prijašnjem režimu tenis su nazivali sport buržoazije te je na neki način bio obilježen negativnim konotacijama kao sport povlaštenih.

Dobro se sjećam priča koje sam slušao kao mali kada mi je moj pokojni djed, kasnije i Davis cup reprezentativac bivše države, pričao o njegovim počecima igranja tenisa u svom rodnom Čakovcu. Naime, tada je tenis igrala elita, imućniji gradjani, a on je s ostalim dječacima izmedju kojih su tu bili i velikani poput Franje Punčeca i Josipa Palade, skupljao loptice. Kada bi oni završili s igrom, dozvoljavali su djeci prebaciti koju lopticu preko mreže koristeći njihove rekete.

Danas, na sreću, situacija nije tako drastična. Oprema nije skupa kao nekad, terena ima napretek, a tenis je postao pristupačan svima do jedne granice. Kada se dijete odluči, zajedno s roditeljima krenuti u ozbiljan projekt koji u budućnosti može rezultirati novim profesionalcem, tada krenu problemi. Kad dječak ili djevojčica pokazuju afinitet i talenat, volju i zelju za treningom i napretkom popraćeno dobrim rezultatima, tada je potrebno još više odricanja i još bolja organizacija što podrazumijeva i  veća ulaganja. Tu krenu problemi i nezadovoljstva te za neke to predstavlja nepremostivu prepreku u daljnjem razvoju.

Zašto je to tako? Gdje leži rješenje problema? Kako pomoći i popratiti talentiranu djecu tokom cijele njihove mlade karijere? Ima li uopće odgovora na ta pitanja?

Ponekad i u samim pitanjima leži odgovor…

Sve manje djece odlučuje se za tenis upravo iz tog razloga što je tenis izuzetno kompleksan sport što se tiče praćenja vrhunskih mladih sportaša, počevši od sistema školovanja, uskladjivanja školskih obaveza do organizacije brojnih sati treninga. Zbog toga imamo situaciju da djeca nakon osnovne škole kreću u formu dopisnog obrazovanja zato da bi bili u mogućnosti odraditi brojne sati treninga i odigrati zadovoljavajući broj juniorskih turnira što im redovna srednja škola ili gimnazija ne bi tolerirala. Dakle, žrtvujemo razinu obrazovanja i socijalizaciju mladih ljudi zbog rezultata.

U posljednje vrijeme vijek igranja na profesionalnoj razini znatno se produžio, tako da je i karijera tenisača duža nego prije dvadesetak godina, kada se sa trideset na ledjima prestajalo igrati. Danas neki igrači u trideset i petoj igraju svoj najbolji tenis. U parovima imamo aktivne igrače koji sa više od četrdeset godina još uvijek spadaju u sam vrh ( Nestor, Paes, Zimonjić). Vezano za to, na najvišoj razini postoji rješenje za vrlo dugu karijeru i bavljenje tenisom. Pitanje je kako doći do te razine da se može živjeti i zaradjivati od tenisa te zaslužiti mirovinu koju osigurava udruženje teniskih profesionalaca nakon navršene pedesete godine života. Samim tim motiv za uspjeh postaje veći upravo zbog toga da se igranjem može baviti i znatno duže.

No, da se vratimo na naše pitanje s početka…zbog čega sve manje djece igra tenis i kako je moguće promijeniti situaciju? Prije svega, odgovor leži u sistemu i organizaciji. Sve je manje primjera potpunog praćenja igrača od strane klubova i saveza, a gotovo je pravilo da su mladi igrači produkt obiteljskog entuzijazma i privatnih projekata što je i logično s obzirom na duh vremena u kojem živimo. Organizacija kvalitetnih treninga na klupskoj razini svedena je na mali broj klubova, mali savezi nisu u mogućnosti u potpunosti pratiti talentirane igrače, nego samo djelomično u njihovim okvirima, a i dalje najveći teret pada na roditelje i privatne sponzore ( do kojih je sve teže i teže doći). Ukoliko se nešto ne promijeni u tim segmentima, nije realno za očekivati da će sve više i više djece igrati tenis, da ćemo i dalje imati vrhunske rezultate, kako u juniorskoj, tako i u seniorskim konkurencijama, jer samo masovnost i zdrava konkurencija na turnirima od najranijih kategorija može doprinijeti razvoju i formiranju vrhunskih mladih igrača.

Tenis još uvijek daje brojne mogućnosti za budućnost mladih ljudi, ako ne uspiju kao profesionalci. Dobivanje stipendije za školovanje u SAD je svakako jedna od opcija koju treba razmotriti u usmjeravanju mladih igrača.

Da sam znao tada….

Jedno od vrlo zanimljivih pitanja koje bi učenik mogao postaviti svom treneru jest: Što bi se dogodilo da sada znate ovo što znate, a da imate 17 ili 18 godina? Da li bi, bez problema, bili igrač svjetske klase?

U jednom nevezanom razgovoru sa Goranom Prpićem, našim poznatim trenerom, spomenuli smo upravo tu temu. Rekao mi je: Šare, da sam bar tada imao ovu glavu što imam sada, bio bih prvi na svijetu!

Da se razumijemo, Prpa je bio 16 igrač svijeta, dakle nije mu mnogo nedostajalo da udje u top 10 te sezone, a svjestan je koliko je mogao još više postići da je bio u mogućnosti razmišljati na  način na koji danas razmišlja.

Slično bih mogao ustvrditi i za sebe. Moj renking nikada nije bio ni blizu Prpinog, ali vjerujem da sam imao znanje koje imam sada, da bih uspio doći vrlo blizu najboljim tenisačima na svijetu. U čemu je razlika u razmišljanju mladog i razmišljanjima iskusnog igrača? Što je to što je bilo limitirajući faktor tada, da nisam postigao bolje rezultate, a sada sam svjestan?

 

Mislim da postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je motivacija.

Kao junior ni sam nisam bio dovoljno siguran da li to želim raditi u životu. Usprkos vrlo dobrim rezultatima, osvojenom državnom prvenstvu, top 10 poziciji na svjetskoj juniorskoj rang- listi, nisam bio siguran da je to moj poziv i da se tenisom želim baviti kao profesijom. Mislim da je to u tom trenutku bilo od iznimne važnosti. Sumnjao sam u uspjeh, a nisam siguran da li sam ga dovoljno i želio. Tek kad sam se upisao na fakultet i krenuo studirati, dakle, kad sam pokušao raditi nešto drugo, postao sam svjestan da  me to ne ispunjava, da je tenis ono što najviše volim i što želim raditi u životu. Bez obzira na nesigurnost koju profesionalizam nosi sa sobom, ipak sam se odlučio krenuti tim putem. Sa 22 godine počeo sam igrati turnire preko cijele godine. A jedino se tako može očekivati uspjeh.

 

Drugi razlog jest samopouzdanje.

Kao junior imao sam dovoljno samopouzdanja. Sistem natjecanja u juniorskoj konkurenciji je bio takav da nisam morao igrati kvalifikacije, vrlo brzo sam postizao dobre rezultate i pobjede na turnirima. Samopouzdanje, a s njime i  igra , došlo je nekako samo po sebi. Juniorski tenis je tada bio nešto sasvim drugo od seniorskog. Prelaskom u seniorsku konkurenciju, sve je nekako postalo mnogo teže i kompliciranije. Put mi se činio jako dug. Trebalo je pobijediti u mnogo susreta da bi se došlo do prvih ATP bodova, tako da se neminovno javila sumnja, da li sam ja dovoljno dobar za to. Sjećam se jedne od prvih Istarskih rivijera koje sam igrao. Dobio sam wild card za glavni turnir. Ždrijeb mi je donio 2. nosioca u 1. kolu. Igrao sam jako dobro do 62 i 41 za mene. A onda, kad sam počeo razmišljati o prvim ATP bodovima, igra se raspala kao balon od sapunice. Od tog poraza nisam se oporavio još dva turnira. Tek sam na četvrtom turniru uspio probiti led i dobiti meč u glavnom turniru koji je značio prvi ATP bod.

Što se igre tiče, u seniorskoj konkurenciji trebalo se mnogo više raditi za poen. Igrači su igrali čvršće, više su se borili i nije im bilo lako zabiti loptu.

Na juniorskim turnirima, dovoljno je bilo udariti 3 čvrste i snažne lopte i već bi stigla pogreška protivnika ili kraća lopta. Kod seniora je trebalo odigrati 5 ili 6 takvih lopti, a ni onda nije bilo sigurno da će stići kratka za napad. Samim tim počeo sam sumnjati u kvalitetu svoje igre. Trebalo je stalno igrati na vrhuncu forme da bi se postizali dobri rezultati, a to nije nimalo lagan zadatak. Posljedica toga je gubitak vjere u sebe i postavljanje pitanja samome sebi da li sam dovoljno dobar da mi tenis bude profesija.

Zadatak svakoga od nas koji radimo sa mladim igračima trebao bi biti da upozorimo naše igrače na opasnosti takvog načina razmišljanja. Na neki način trebali bi biti u stanju voditi našeg igrača kroz takve i slične nedoumice i uvjeriti ga da je to normalan slijed stvari, nešto što je svako od profesionalaca morao proći u karijeri.

Imamo primjere vrhunskih igrača koji su se izdigli iz naizgled nepovratne situacije. Jedan od njih je i već spomenuti Goran Prpić koji je bio 100 na ATP ljestvici, kad mu se dogodila teška ozljeda koljena. Nakon operacije nije igrao duže vrijeme i izgubio je sve bodove, da bi se nakon oporavka vratio i osvojio ATP turnir u Umagu, igrao četvrt finale Roland Garrosa te ušao medju 20 najboljih igrača na svijetu.

Andre Agassi je u jednom trenutku pao na 141. mjesto na ATP-u. Na putu ka povratku u vrh, igrao je challengere, manje turnire. Jedan je osvojio, a u drugom je izgubio u finalu od malo poznatog Njemca Vinck-a. No, ubrzo nakon toga stigao je do broja 1 na svijetu.

Thomas Muster je, takodjer, nakon što ga je pijani vozač pokupio na parkiralištu, pao na rang listi do 100. mjesta. Vratio se i nakon ozljede postao broj 1.

Još jedan od primjera jest James Blake, koji je pretrpio tešku ozljedu kralješnice, a dogodila mu se i smrt oca, no te situacije kao da su ga još i ojačale, ušao je medju 10 na ATP-u.

Svi ovi igrači primjeri su izuzetnih šampiona, koji su vjerovali u sebe, u uspjeh, kada nitko nije vjerovao. Uspjeli su sve te nesretne okolnosti pretvoriti u izazov i vratiti se čvršči i jači nego prije. Bez odlučnosti i vjere u uspjeh, to ne bi bilo moguće.

 

Naveo sam ove primjere samo da bih malo bolje ilustrirao ono što bi naš mladi igrač mogao osjetiti u sebi kao motivaciju. Kao nešto što ga može inspirirati da vjeruje da je moguće uspjeti. Jer kako je rekao Henry Ford: Onaj tko misli da može i onaj tko misli da ne može, obojica su u pravu!

 

Još jedan razlog mogao bi biti u načinu prihvaćanja neuspjeha.

Kao mladi igrač, sjećam se da sam vrlo teško podnosio neuspjeh. Poraz sam gledao isključivo kao dokaz vlastitog neuspjeha. Ako bih pobijedio u meču, značilo je da je sve u redu, a ako bih izgubio meč, ništa nije bilo u redu. Takav pristup ne može biti pozitivan, ne služi napretku igrača. U redu je željeti pobjedu, ali i u porazu treba znati izvesti ispravne zaključke.

Sličan stav kod mladih igrača je stav prema pogrešci. Katastrofa je pogriješiti, isto kao što je i katastrofa izgubiti meč.

Nema veće katastrofe od toga da smo zaslijepljeni takvim razmišljanjem i da zbog toga ne uspijevamo naučiti lekciju koju bi trebali naučiti iz te pogreške ili poraza. I što se onda dogadja? Ponavljaju se iste pogreške ili se gube mečevi na isti način.

Iskusan igrač imat će sposobnost odmaknuti se od situacije, promijeniti perspektivu pogleda i naučiti nešto. Shvatit će da bez pogreške nema napretka, da su porazi nužni da bi nešto naučili na putu ka savršenstvu.

Mauresmo je izjavila kad su je pitali u čemu je razlika, što ju je dovelo do toga da postane broj 1. Odgovorila je samo to što je postala svjesna da postoji mogućnost da se meč može izgubiti..

 

 

 

Specifičnosti mentalnih situacija- Antwerpen

 

Tenis je specifičan sport zbog mnogo stvari i mnogo komponenata koje se u igri vide kao cjelina. Kao ni u jednom sportu, dolaze do izražaja sve komponente odjednom: tehnička, taktička, fizička i mentalna. Te komponente ne mogu se odvojiti, nego su medjusobno usko povezane, a dobar trener će znati na koji način to prezentirati igraču te trenirati igrača upravo tako da budu pokrivene svi ti faktori koji čine dobrog igrača- dobrim.

Na najvišoj razini upravo je mentalna priprema ono što najbolje igrače odvaja od onih manje dobrih, mentalno jak igrač uspjet će gusti meč okrenuti u svoju korist. Najsvježiji primjer je meč Ive Karlovića u prvom kolu na turniru u Antwerpenu, gdje je igrao protiv odličnog Argentinca Pelle. Prvi set je naizgled glatko izgubio rezultatom 6-3, a u prva tri gema na servis Pelle imao je šanse za break koje nije iskoristio. Izgubio je prvi set nakon jedne dvostruke pogreške i jednog bekend  voleja koji je otišao za pet centimetara u aut. U takvoj situaciji iskusan igrač zna da ne smije potonuti, nego mora zadržati agresivan stav i pristup te čekati priliku u drugom setu. Ivo je upravo tako i postupio, nastavio je još više napadati servis protivnika, te je uspio dobiti drugi set 7-5. U trećem setu, Ivo je u tie breaku imao dvaput mini break prednosti, da bi spašavao tri meč lopte na svoj servis…Na kraju je pobijedio 12-10 u tie breaku trećeg seta, a nakon meča je izjavio: „Ovaj meč sam mogao dobiti samo na čisti „confidence“. Drugim riječima, sampouzdanje i vjera u sebe je bila ta sitnica koja je odlučila pobjednika na kraju. Iz meča u meč svjedoci smo ovakvih i sličnih situacija gdje samo kompletan igrač može biti uspješan. Čak i uz tehničko-taktičke nedostatke, psihološkom pripremom i stavom na terenu to se može nadoknaditi.

 

 

Kad sam rekao da te komponente čine cjelovitost i da se teško odvajaju jedna od druge, svakako sam mislio i na odluku i izbor udaraca koje igrač odigrava u svakom trenutku na terenu. Igrač koji zna svoje mogućnosti i koji kontrolira situaciju na terenu, te ima plan igre bit će uspješniji.

Igrač koji je kondicijski spremniji, imat će više samopouzdanja, neće ga brinuti to što se meč može odužiti, nego će upravo to biti njegovo oružje. Isto tako, spremniji igrač će biti u boljoj situaciji na terenu, te će imati više mogućnosti i rješenja u igri. Bio sam svjedok komentarima Bernarda Tomića, na istom turniru u Antwerpenu, kada je u meču drugog kola kvalifikacija bio zabrinut što se situacija zakomplicirala te je ispustio break prednosti u prvom setu protiv Aldina Šetkića. U svojim monolozima stalno se vraćao na izgubljeni gem na svoj servis te je sam sebi  predbacivao zbog toga, a na kraju je i izgubio meč.

Dakle, na istom turniru u Antwerpenu, imamo situaciju gdje igrač sam sebi može pomoći ili odmoći svojim pristupom i stavovima na terenu. U prvom slučaju, pozitivno razmišljanje, pozitivan stav prema igri i borbi na terenu koji vodi k pozitivnom ishodu.

U drugom slučaju, negativan pristup i predbacivanje igrača samom sebi zbog situacije u kojoj se našao, koje je dovelo do negativnog ishoda.

Da li vam ove dvije situacije zvuče poznato? Razmislite i odlučite sami kada budete u sličnoj situaciji, kakav ćete pristup izabrati.

 

Zagrijavanje na poene kroz sredinu terena

2016oct20122445_613857752

 

Jedna od zanimljivih vježbica za zagrijavanje na terenu je svakako igranje na poene kroz sredinu terena pri čemu se broje pogreške u aut ili u mrežu. Ako se odigra winner u stranu, poen se ne broji, a  igrač može pokušati vratiti loptu koja je odigrana u stranu u sredinu terena i poen se nastavlja.

Ovakvim načinom zagrijavanja na početku treninga imamo višestruki efekat kod juniora i igrača u mladjim kategorijama. Prvo, igrači su odmah koncentrirani na gledanje lopte, svaka lopta, svaki udarac im postaje važan od samog početka treninga. Mnogo puta se dogodi da igračima treba mnogo vremena kako bi krenuli u trening potpuno koncentrirano. U tom slučaju dogadja se gomila pogrešaka u zagrijavanju, lopte lete bez kontrole, igrač se ne namješta na loptu…jednostavno se zagrijavanju ne pridaje dovoljno pažnje. U slučaju da se svaka lopta broji, tj. da se svaka pogreška bilježi i da se igra na bodove, igrač automatski postaje pažljiviji i svjesniji o tome što radi na terenu. Stalo mu je učiniti što manje pogrešaka, stalo mu je namjestiti se na svaku loptu kako treba i držati loptu što duže u igri bez pokušaja zabijanja, jer na taj način ne dobija poene.

Kao nedostatak ovakve vrste zagrijavanja može se uputiti činjenica da će igrač možda igrati predefanzivno i da će čekati dulje nego što bi trebao inače, u slučaju kada bi mu se direktan poen brojao. To je točno, ali cilj ovakvog načina zagrijavanja i početka treninga upravo i jest da se lopta što duže drži u igri te da se igrač nauči dobivati poene na pogreške protivnika, a ne samo na svoje direktne poene.

U tome i jest jedan od zadataka trenera, da uputi igrača na koji način dobija većinu poena u meču…da li su to direktni poeni ili su to pogreške protivnika, bilo forsirane ili neforsirane. S obzirom  da se moderan tenis može okarakterizirati kao igra agresivnog baselinera, svakako je interesantna činjenica da igrač mnogo više poena zaradi tako što je prisilio protivnika na pogrešku, nego direktnim poenima. Aktivna i agresivna igra je svakako poželjna, ali agresivnost mora biti dobro kontrolirana, kako bi igrač bio uspješan. U slučaju pretjerane agresivnosti, igra može prerasti u srljanje i nekontrolirani napad iz situacija koje nisu pogodne.

Kasnije se već spomenuta vježbica može nadogradjivati sa dodatkom voleja, tako da se volej može odigrati slobodno u stranu ili skratiti, te da se na taj način broji. Možemo dodati i servis u poznati dio terena, tako da protivnik zna u koju stranu ćemo odservirati, a dalje se igra kroz sredinu. Varijacije su moguće i poželjne.

Radi se upravo o tome da igrači u mladjim kategorijama juniora shvate da lopta upućena u sredinu terena, čvrsto, a bez pretjeranog rizika, može biti isto tako kvalietna te da protivnik i tu loptu može pogriješiti. Iskusni profesionalci upravo i igraju na taj način, potežu udarce samo ako su savršeno namješteni na loptu, a u slučaju da kasne i da nisu u dobroj poziciji, vrlo često odigravaju čvrst udarac u sredinu terena. Juan Martin del Potro majstor je odigravanja takvih udaraca forhendom iz trka svom snagom u sredinu terena.

Govor tijela

234539

Govor tijela ili kao što se popularno kaže u medjunarodnoj terminologiji, „body language“, svakako je nepogrešiv pokazatelj unutarnjeg stanja igrača. Ako unutarnji osjećaj igrača nije u optimalnom stanju, to će se reflektirati na njegovom izrazu lica, stavu i držanju tijela. Iskusni profesionalci koji godinama nastupaju na turnirima točno znaju i osjećaju trenutak kada je protivnik uzdrman, kada iz bilo kojeg razloga nije u optimalnom stanju za nastavak igre, te će to iskoristiti u svoju korist.

U ovom slučaju radi se o promatranju stanja igrača prije nego je igra uopće počela, kad je igrač stao na teren, kad se uputio na teren iz svlačionice…radi se o promatranju stanja igrača u pauzama izmedju poena…radi se o tome kakvo je držanje igrača kad se poen ili gem završi. Složit ćemo se svi da su te pauze i te kako važne. Poznato je, u mentalnoj pripremi tenisača, da postoji upravo odredjen slijed aktivnosti i ponašanja u pauzama izmedju poena. O tome sam pisao kao o izvodjenju rituala kod pripreme za poen. A upravo kod tih rituala potrebno je obratiti pažnju na govor tijela, zato što će nas naš stav i držanje odati kako se osjećamo.

Svi znamo da su koncentracija i fokus vrlo važni, te da moraju biti na vrlo visokoj razini kako bi igrač bio uspješan…Kako smo u igri koncentrirani na loptu, tako smo u pauzama koncentrirani na to kako se što bolje pripremiti, opustiti, regenerirati za slijedeće napore koji dolaze.  Tom segmentu pripada i „body language“, dakle, zadatak nam je u pauzi zadržati pozitivan stav iznutra koji ce se reflektirati na naše izvanjsko ponašanje i držanje na terenu.

 

Što bi značio dobar stav, dobar govor tijela, dobro držanje?

Mentalno čvrsti igrači dobro znaju da im govor tijela mora odavati odlučnost, samopouzdanje, mirnoću, fokusiranost, pozitivnost, budnost, spremnost za akciju…Sve su to unutarnje kvalitete koje se i te kako vide na izrazu lica, držanju tijela i gestama koje igrač čini dok je na terenu. U prvoj fazi rituala, odmah nakon što je poen završio igrač bi trebao zadržati pozitivan stav. To bi značilo da, ukoliko je dobio poen, stisne šaku, uzvikne nešto što bi značilo pohvalu ili bodrenje, kod važnog poena.

Poznat je uzvik Nadala: Vamoos, Federerov: Komm jetzt, Hewittov: C mooon!! Sve to znači pozitivan govor tijela te bodrenje i ohrabrivanje za situacije koje slijede. Ti uzvici nalik su ratničkim poklicima koji će i te kako podignuti razinu unutarnje energije igrača. Kod ne tako važnih poena, koji su završili sa pozitivnim ishodom, takodjer je važno da igrač iznutra sam sebe pohvali i da se taj osjećaj iznese na “ površinu“, da igrač odaje samopouzdanje.
Kod negativnog ishoda, jednako tako, govor tijela ne bi trebao odavati nezadovoljstvo ili deprimiranost. U mladjim kategorijama, pogotovo kod juniora ili kadeta koji još nemaju dovoljno iskustva, niti su se susreli sa mentalnom pripremom i važnosti te pripreme,  vrlo jasno se vidi ljutnja, bijes, nezadovoljstvo. Igrač koji nije u stanju kontrolirati emocije, pogotovo one negativne, vrlo često se ne može sabrati te gubi nekoliko poena ili čak gemova u nizu. A govor tijela će vrlo jasno pokazati u kakvom je stanju igrač i da li će uspjeti oporaviti se od prošle pogreške. Ima slučajeva kada igrač radi na sebi i zna koliko je važno zadržati govor tijela koji ga neće odati, ali baš zbog tog nedostatka  samokontrole ne uspijeva u tome, nego se prepušta izljevima bijesa i nekotroliranim reakcijama. Jedna od najvažnijih kvaliteta natjecatelja mladje dobi je upravo sposobnost prihvaćanja vlastite pogreške, a ispravan govor tijela može im uvelike pomoći u tome.

 

Da li govor tijela može utjecati na unutarnji osjećaj? Što se dogadja prije, da li govor tijela utječe na unutarnji osjećaj ili unutarnji osjećaj utječe na govor tijela?

To je vrlo zanimljivo pitanje, a i odgovor je vrlo zanimljiv. Još je poznati sportski psiholog Jim Loehr pisao o tome, rekavši da igrač na terenu mora djelovati po principu „kao da…“ , te će se u tom slučaju početi tako i osjećati. Kod većine igrača, pogotovo onih koji su manje svjesni njihovo unutarnje stanje uvjetuje kakav će govor tijela biti. Kod vrhunskih profesionalaca, njihov govor tijela je uvijek na visini, te iako se iznutra ne osjećaju dobro, govorom tijela koji zrači samopouzdanjem prizvat će, na neki nači, taj osjećaj.

Dakle, ukoliko imamo manjak samopouzdanja, riješenje je da na terenu djelujemo kao da ga imamo, ulazimo svjesno u to stanje, a govorom tijela na van, na neki način isprovociramo osjećaj samopouzdanosti. Po meni je to i te kako ohrabravajuća činjenica, jer u tom slučaju imamo alat i oružje koje možemo koristiti i koje ovisi samo o nama i našoj vještini. Naravno,  takav način djelovanja na terenu mora se vježbati, a što više vježbamo, to ćemo biti uspješniji   te će nam govor tijela biti kvalitetniji. Poput iskusnog profesionalca ili glumca, znat ćemo kako kontrolirati emocije, te prizvati osjećaj odlučnosti, hrabrosti i samopouzdanja na terenu.

 

Intenzitet i fokus

234520

 

Intenzitet i fokus

Intenzitet i fokus su dvije kvalitete vrhunskih igrača koje svakako određuju uspješnost kako na treningu, tako i na natjecanjima.  Bez tih kvaliteta, nema uspješnih igrača, a čak i kod njih, kod vrhunskih profesionalaca te dvije kategorije, fokus i intenzitet, mogu varirati. Iako se radi o mentalnim kategorijama, dakle, o unutarnjem stanju igrača koje se jasno očituju kao stav i pristup na terenu, taj fenomen možemo promatrati ne samo kod najboljih, nego na svim razinama teniske igre.

Što je intenzitet? Intenzitet se može okarakterizirati na više načina, a jasno je vidljiv na terenu prema tome kako se igrač ponaša na terenu, kakav mu je govor tijela, kako se kreće i, na kraju krajeva, kako se osjeća iznutra. Igrač koji igra sa intenzitetom kretat će se maksimalno dobro, namještat će se na svaki udarac, imat će agresivan i ativan pristup na terenu. Dakle, težit će tome da ima stvari pod kontrolom time što će se potruditi nametnuti svoju igru, igrajući maksimalno aktivno. U svemu tome vrlo je važno da je igrač svjestan o čemu se tu radi, da postigne i zadrži optimalnu razinu intenziteta, da ne počne igrati preagresivno ili da ne bude previše pasivan. Na primjerima vrhunskih igrača jasno se može vidjeti kada je igrač pod optimalnim intenzitetom. U nedavnom meču Davis cupa, izmedju SAD-a i Hrvatske, u Portlandu, Marin Čilić je prvi dan igrao protiv Jacka Socka igrao sa izuzetno niskim intenzitetom. Iako je dobivao meč, bio u dobroj situaciji da završi i sa pozitivnim ishodom, intenzitet mu nije bio na odgovarajućoj razini. Bez obzira na vodstvo od 2-0 u setovima i 3-0 u odlučujućem, petom setu, Marin nije uspijevao podići intenzitet i meč je otišao na stranu protivnika. U razgovoru s Marinom, nakon meča, rekao mi je da je bio tog svjestan tek nakon meča te da mu je to pomoglo u parovima slijedeći dan kad je odigrao možda najbolji meč parova u životu kad je naš par Čilić-Dodig pobijedio favoriziranu braću Bryan i tako donio preokret u cijelom meču. Rekao mi je da je i u parovima osjetio pad intenziteta zbog umora, ali se uspio bodrenjem i  pravovremenim reakcijama i ritualima vratiti u optimalno stanje koje mu omogućava da igra na najvišoj mogućoj razini. Upravo u toj konstataciji leži odgovor kako podignuti intenzitet: ritualima. U praksi bi to značilo stisnuti šaku nakon dobrog poena, glasno se bodriti ( Federer zna uzviknuti Komm jetzt!), napraviti nekoliko poskoka prije reterna, napraviti kratak šprint nakon odlaska s klupe nakon pauze izmedju gemova…Te naizgled instinktivne radnje nisu bezazlene i slučajne. Igrači koji su svjesni što se dogadja na terenu i kako se osjećaju, svjesno rade upravo to. Dovode se u stanje optimalnog intenziteta. Spomenuo sam slučajeve kad je intenzitet previsok. U tom slučaju igrač srlja, igra preagresivno, juriša kao muha bez glave…Igra bez fokusa. Pravu razinu intenziteta vratiti će isto tako ritualima. Sugestijom i disanjem u pauzi te prije svega, prebacivanjem pažnje na sadašnji trenutak, na samu izvedbu umjesto na ishod meča, jer je često upravo to razlog neravnoteže u intenzitetu.

Što je fokus? U teniskoj igri često se čuje riječ fokus, a isto tako ga spominjemo u kontekstu koncentracije. Fokus je upravo to, sposobnost koncentracije na terenu. U teniskoj igri fokusirani smo na loptu, prije svega. Ako igrač nema fokusa ili mu je fokus slabiji, dolazi do neforsiranih pogrešaka, lopta se ne gleda dovoljno kvalitetno i posljedica toga je slab rezultat. Igrač koji nema sposobnost kvalitetnog fokusa, čitanja i gledanja lopte, ne može biti uspješan. Fokus se gubi vrlo često kada igrač razmišlja o prošlim pogreškama ili o budućem ishodu susreta, seta, gema, poena. Ako igrač uspije vratiti fokus na izvedbu umjesto na ishod, na nešto što će se možda dogoditi, automatski se poboljšava kvaliteta igre.  U već spomenutom primjeru Marina Čilića u meču protiv Socka u Davis cupu, gdje mu intenzitet nije bio na visini, a samim tim i fokus je bio slabiji nego što je očekivano. Ukratko, fokus i intenzitet su čimbenici koji su zavisni jedan od drugog i zbog toga su vrlo zanimljivi za pratiti. Ispravna dubina fokusa neizbježno vodi ka igranju u zoni, potpunom stapanju s aktivnosti koju igrači vrlo često opisuju kao igranju na vrhuncu, igranju svoje najbolje igre kad igrač postigne optimalno unutarnje stanje za najbolju izvedbu.

Igor Čerenšek, sportski psiholog koji vrlo uspješno radi s brojnim sportašima kaže da fokus prati intenzitet, ali ne uvijek kako to mi želimo. Kako raste intenzitet  tako raste i fokus, kako pada intenzitet, tako pada i fokus. Ako pak intenzitet poraste prenaglo previsoko, fokus ga ne stigne pratiti, već pada i čeka intenzitet da i on padne. Vrlo zanimljiv je odnos ova dva važna faktora…

Zaključak je da ukoliko ste trener, igrač, roditelj svakako obratite pažnju na ove čimbenike koji su pod kontrolom igrača i samim ovladavanjem razine intenziteta i fokusa te održavanjem tih faktora na optimalnoj razini, zasigurno će igrač poboljšati uspješnost na treninzima i natjecanjima.

Teniski sažeci

roland

Razvojem medija, tehnološkim napretkom, pristupačnošću najvažnijih sportskih, pa tako i teniskih zbivanja postali smo svjedoci gotovo svih najvažnijih trenutaka, velikih turnira, velikih mečeva. Svi najvažniji turniri prenose se direktno na male ekrane te možemo direktno uživati u teniskim mečevima najboljih igrača na svijetu. A što je ponekad još i važnije, možemo pratiti turnire od samog početka, od prvog kola na kojem nastupaju i ne tako poznati igrači.

Nekada davno, u mojim teniskim počecima, tenis je na televiziji bio rijetkost. S velikim nestrpljenjem čekalo se polufinale Wimbledona ili Roland Garrosa da bi nakon tih mečeva u kojem smo, ne trepnuvši gledali tadašnje zvijezde našeg sporta, Bjorna Borga, Jimmy Connorsa, Johna Mcenroe-a, Martine Navratilove, Chris Evert  i ostale. Nakon odgledanog meča, našli bi se na terenima i zaigrali „best of five“mečeve  izmedju sebe, zamišljajući da smo i sami sudionici velikih turnira. Nakon odgledanog meča, gotovo uvijek sam imao osjećaj da igram za klasu bolje nego prije. Vjerujem da je tako i danas. Gledajući najbolje igrače na svijetu na turnirima koje prenose sportski programi, mladi igrači pokušavaju igrati poput njihovih idola.

Danas, kao što je poznato, situacija je drugačija. Uz direktni prijenos postoje i sažeci koje možemo pogledati i na televizijskim programima i na raznim internetskim stranicama. Mladi igrači pogotovo vole gledati tenis na taj način, pregledati najatraktivnije poene, uživati u atraktivnim potezima…No, postavlja se pitanje da li je to pravi put, da li je shvaćanje teniske igre poput teniskog sažetka ispravno u razvoju mladog igrača koji tenis počinje shvaćati kao igru direktnih poena, aseva, igranja po crtama i ostalih spektakularnih poena. Kod gledanja i shvaćanja teniske igre na taj način postoji opasnost da se iskrivi slika u svijesti mladih igrača o tome što teniska igra u biti jest.

Pozadina svega toga, teniskog sažetka, shvaćanja teniske igre kao sažetka kojeg pogledamo u nekoliko minuta leži u duhu vremena u kojem živimo. Duh vremena je taj koji diktira svijest i razvoj dječaka i djevojčica, juniora i juniorki, a duh našeg vremena, mislim da ćete se složiti sa mnom, ni u kom slučaju nije u skladu sa vrijednostima koje roditelji i treneri žele usaditi u svijest mladih ljudi. U situaciji koju imamo danas u društvu, gdje se cijeni uspjeh preko noći, estradne zvijezde uzimaju veliki medijski prostor, štampa i informiranje teži k senzacionalizmu, idoli mlade generacije su oni koji su što brže sa što manje truda postigli veliki uspjeh…Vrlo je teško ostati na ispravnom putu u razvoju mladog čovjeka i kao sportaša i kao osobe, jer to, složit ćete se, ide jedno s drugim. Ne možete odvojiti sportaša od njegove osobnosti, a uloga trenera je, ne samo da uči udarce na terenu, tehničko-taktičke varijante, nego da razvija prave vrijednosti kod mladih ljudi.

Što možemo naučiti iz teniskog sažetka? Kako pogoditi crtu iz nemoguće pozicije, kako odigrati poen kroz noge, kako završiti poen udarcem iza ledja, kako na smeš udarac uzvratiti smešom i dobiti izravan poen…Sve je to lijepo, atraktivno, užitak za pogledati, naravno. Nitko to ne može poreći. Tenis je izuzetno atraktivan sport i dobro je da možemo biti svjedoci takvih poteza najvećih majstora teniske igre. Teniski sažetak u kratkom vremenu pokazat će nam niz spektakularnih udaraca koji najbolji igrači na svijetu pogađaju u teren. Nerijetko ćemo vidjeti i neprimjerene reakcije igrača na terenu što senzacionalističkom pristupu medija svakako ide na ruku. Vezano za to možemo izvesti nekoliko pouka iz takvih i sličnih situacija. Jedna od njih bi bila da i najbolji mogu imati slab dan, te popustiti u koncentraciji te reagirati na neprimjeran način. Druga pouka bila bi ta da ta negativna reakcija gotovo uvijek igraču ne donese ništa dobrog.

Što se ne vidi u sažetku? Ne vidi se koliko dugo treba graditi poen da bi se došlo u situaciju odigrati spektakularan udarac, i to samo ponekad…Koliko često se takvi udarci igraju… Kako se dobija meč, da li spektakularnim udarcem ili ustrajnošću i manjim brojem pogrešaka od protivnika…U kojoj situaciji i kada potegnuti i riskirati…Sve to ne možemo saznati iz gledanja sažetka.

Ne smijemo zaboraviti da je jedna od najvažnijih karakteristika teniske igre ta da je nemoguće odrediti trajanje teniskog meča. U toj situaciji kad nismo sigurni koliko dugo će meč trajati,kratak sažetak koji gledamo nakon meča  pomoći će nam da u kratkom roku pogledamo najzanimljivije detalje meča koji nas zanima. No opasnost upravo leži u tome ako taj kratak snimak uzimamo kao primjer kako treba igrati cijelim tokom meča. Mladom igraču bih svakako savjetovao da pogleda i prati cijeli meč koji se direktno prenosi kako bi bio upoznat sa svim dijelovima meča, sa svim situacijama koje se mogu dogoditi u meču, a ne samo sa nekim dijelovima. Naravno, ako smo u mogućnosti pratiti cijeli meč.

Zaključak bi se mogao svesti na slijedeće: svakako je dobro pogledati sažetak i uživati u atraktivnim potezima, ali i te kako moramo biti svjesni da je tenis nešto drugo. Ne smijemo zaboraviti da se teniski meč ne dobija riskiranjem po crtama ili igranjem važnog poena kroz noge. Teniski meč se dobija ispravnim pristupom koji znači ustrajnost, fokusiranost, maksimalna koncentracija na svaki poen, pozitivnim stavom.  Na taj način se razvijamo i kao igrač i kao osoba, a na nama trenerima je da ukažemo na takav pristup i na to što je u stvari teniska igra.

 

Igranje u sadašnjosti

Ćorić 1

 

U ovom članku pokušao bih se spustiti stepenicu niže od samog osjećaja zone. Da bi uopće bili u stanju shvatiti i približiti se tom osjećaju, potrebno je razmotriti neke psihološke prepreke pred kojima će se igrač redovito naći, odluči li se za natjecateljsko ili profesionalno igranje našeg sporta.

Vezano za to, ja sam čvrsto uvjeren da postoji još nešto, da sam trening na terenu nije dovoljan, da je potrebno uskladiti mnogo komponenata da bi igrač postao kompletan kao igrač i kao osoba. Mislim da je to jednako važno, jer samo kompletna osoba može reagirati ispravno u ekstremnim situacijama koje težak  sport kao što je tenis stavlja pred nas.

 

 

Pristup rješavanju problema

 

Tenis je izuzetno zahtijevna igra ne samo zbog teških fizičkih napora, nego i psihičkih prepreka pred kojima se igrač redovito nalazi. Svaki meč predstavlja odredjen zadatak, odredjenu vrstu problema pred kojima se igrač nalazi, a da bi uspješno riješio zadatak, igrač mora to, prije svega voljeti. On se mora naučiti riješavati probleme. I ne samo to, on mora naučiti uživati u tome. Igrač bi trebao osjećati izazov u situaciji u kojoj se nalazi, a ne da situaciju doživljava kao neku vrstu prijetnje. Vrhunski igrači su vrlo dobri u tome što znaju kako rješavati probleme na terenu, ne hvata ih panika, čak ni u naizgled izgubljenim situacijama, čak štoviše, oni u tim situacijama odigraju najbolje.

Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan: zato jer oni u tome uživaju!

Vrhunski igrač tešku situaciju ne sagledava kao prijetnju, nego kao izazov, kao mogućnost da pokaže ono što zna.

Jedan od najvećih igrača i najboljih natjecatelja svih vremena, Jimmy Connors jednom prilikom je izjavio: „Ja nikada ne gubim, samo nekad nemam dovoljno vremena riješiti problem!“

Iako to izgleda jednostavno, put do takvog načina razmišljanja je dug. Prihvatiti situaciju na takav način nije lako. Postoje različite vrste reakcija igrača kad se pred njima pojavi problem, a stvar je njegovog izbora na koji način će reagirati.

Uobičajene vrste reakcija su odustajanje od borbe, ljutnja, bijes, bacanje reketa, psovanje…Bolja varijanta je ukočenost, znači zgrčenost. Zašto je to bolje? Zato što se u toj situaciji vidi da je igraču stalo do borbe, da ne odustaje iako se povukao. Ne igra slobodno nego osjeća pritisak, ali na dobrom je putu.

Potreban je još samo jedan korak, jedna stepenica pa da igrač počne igrati najbolje što može, opušteno. Taj korak je najteži, često puta i najzahtjevniji za napraviti. Taj korak se zove igranje u sadašnjosti! Igranje ovdje i sada! Igranje bez razmišljanja o prošlim pogreškama i o budućim situacijama, igranje udarac po udarac. Na taj način dolazimo opet na početak naše priče o zoni i  jednom od uvjeta ulaska u stanje toka ili zone.

 

 

Pritisak

 

Igranje pod pritiskom isto tako predstavlja jedan od problema koji se pojavljuju u toku meča. Nije teško staviti pritisak na samog sebe, uvijek ćemo pronaći neki razlog. Da li će to biti očekivanja drugih, očekivanja od nas samih prema sebi, nagrada koja nas čeka u slučaju pobjede, nepovoljne okolnosti koje nas čekaju u slučaju poraza….Postoji vrlo mnogo razloga da samom sebi stavimo pritisak. Kako se toga osloboditi? Kako se riješiti igranja pod pritiskom?

Nitko ne igra dobro pod pritiskom, čak ni najbolji igrači na svijetu. No oni su shvatili jednu stvar, a to je da je činjenica da pritisak dolazi od nas samih. Pritisak je nešto što si igrač sam nametne. I ako krenemo sagledavati situaciju s te pozicije, već smo stigli do pola riješenja. Znači, samo mi smo odgovorni za količinu pritiska koji osjećamo dok igramo, a ne netko drugi. Ako sami sebi nametnemo pritisak, isto tako ga možemo i otkloniti. Na koji način? Ispravnim razmišljanjem.

Vrhunski igrači razmišljaju disciplinirano. Najbolji znaju odgovor na to kako otkloniti pritisak. I opet se vraćamo na početak i na priču o igranju u zoni. Načini razmišljanja kod kojih se stvara pritisak oslanjaju se na rezultat, dakle na nešto što će se dogoditi, eventualno u budućnosti. Pritisak stvaraju misli o ishodu meča, npr. „Što ako izgubim?“  ili „ Ako promašim zicer izgubit ču meč!“ ili „Ako izgubim ovo, više nikada neću imati priliku!“

Misli koje otklanjaju pritisak  oslanjaju se na proces, a ne na ishod meča, dakle na sadašnjost, a ne na budućnost. Npr. „ Igram najbolje što mogu…“, „ Ponosan sam na način na koji igram“, „ Pobjeda i poraz su za navijače, ja samo igram…“

Pritisak ćemo nametnuti samome sebi ako se budemo koncentrirali i brinuli o rezultatu, a otklonit ćemo ga ako ćemo fokus sa rezultata pomaknuti na proces, na sadašnje stanje, na sadašnji momenat, konkretno, na slijedeći udarac.

Ne postoje nervozne situacije, samo nervozni igrači. U našoj je kontroli način na koji ćemo pristupiti problemu koji je pred nama.

U svojoj igračkoj karijeri bio sam u nebrojeno mnogo situacija kada sam osjećao pritisak, tj. kada sam si ga sam nametnuo, a uopće nije bilo potrebno. Kad malo bolje razmislim, nikada nije potrebno igrati pod pritiskom, čak i kada je ulog vrlo velik. Isto tako bilo je situacija kada je logično bilo osjećati pritisak, a tko zna iz kojeg razloga, nisam ga osjećao.

Po mom mišljenju, najteže je odigrati meč protiv protivnika koji je nešto slabiji od nas i očekujemo da bi trebali pobijediti. Samim očekivanjem, već smo krenuli pogrešnim putem. Zašto? Zbog toga jer smo već isplanirali nešto što bi se trebalo dogoditi, odmaknuli smo fokus od sadašnjeg momenta i nametnuli si pritisak. U toj situaciji možemo i pobijediti, ali vrlo vjerojatno je da ćemo meč odigrati u grču i vrlo daleko od naše najbolje igre. Upravo zato jer nismo uspjeli kreirati to unutarnje stanje koje nam omogućuje našu najbolju igru.

 

 

Unutarnji osjećaj

 

Riješavanje problema pred kojim se nalazimo i kontrola pritiska koji osjećamo samo su neki od zadataka koji stoje pred igrača koji se odlučio baviti natjecateljskim tenisom. Ta dva segmenta psihološke pripreme vrlo su povezana. Ako uspijemo zadržati ispravan stav vezano za njih, opet dolazimo do uvjeta koji će nas dovesti do igranja u zoni. Dakle, najbolje ćemo se osjećati na terenu i najbolje odigrati uspijemo li kreirati taj untarnji osjećaj koji će nas dovesti do toga da budemo zadovoljni svojom igrom, a to je, po mom mišljenju, jedan od glavnih zadataka koji bi igrač trebao postaviti pred sebe kad stane na teren, bilo da se radi o svakodnevnom treningu ili o važnom meču. Ako igrač napusti teren zadovoljan, svjestan da je napravio sve što je bilo u njegovoj moći,bez obzira na rezultat i ishod meča, tada je ispunio svoj cilj. I to je put do uspjeha, taj osjećaj smirenosti koji je rezultat zadovoljstva time što znamo da smo dali sve od sebe.

 

 

 

 

 

 

Što raditi u pauzama izmedju poena

 

XXX of ZZZ plays a forehand in his/her first round match against XXXX of ZZZZ during day one of the 2016 Australian Open at Melbourne Park on January 18, 2016 in Melbourne, Australia.

Jedna od karakteristika teniske igre je ta da postoje pauze izmedju poena, izmedju gemova i izmedju setova. Koliko god to neobično zvučalo, vrlo je važno što igrač radi u tim pauzama kad se treba oporaviti od prethodnog poena fizički i mentalno te pripremiti za slijedeći poen. Isto tako vrijedi i za pauze u promjeni strana.

Igrač može izabrati način na koji će iskoristiti pauzu. Da li će je iskoristiti na najbolji mogući način ili će se prepustiti emocijama, koje uvijek mogu prevladati, to je u njegovoj kontroli. Na nama, trenerima, je da igraču skrenemo pažnju i pokažemo mogućnosti oporavka i pripreme za slijedeći poen, gem ili set.

Golf pripada jednom od najtežih sportova što se tiče mentalne pripreme upravo zbog toga što je ogromna pauza izmedju dva udarca koja igrač odigra. Nakon svakog udarca ponekad igrač treba prošetati i po 200-300 metara. Za to vrijeme vrlo lako se može izgubiti koncentracija i ispravan način razmišljanja.

U našem sportu, tenisu, nije tako ekstreman slučaj što se vremena između poena tiče, ali ipak, nakon svake izmjene udaraca, bila ona duga ili kratka, imamo 20 sekundi vremena za pripremu za slijedeći poen.

 

 

images (1)

16 sekundi

 

Jim Loehr, jedan od vodećih sportskih psihologa, još je davno uočio važnost ispravne iskoristivosti odmora između poena. Promatrajući vrhunske igrače došao je do zaključka da većina njih slijedi uobičajenu rutinu, bez obzira na ishod prethodnog poena. Ta rutina stručnim riječnikom naziva se „ritual“ i ona pomaže igraču ostati potpuno koncentriran i spreman za slijedeći poen. U 20ak sekundi pauze između poena igrač ima dovoljno vremena za opuštanje da bi slijedeći poen mogao odigrati onako kako je zamislio.

Rutina ili ritual koji je Jim Loehr nazvao „16 sekundi“ može se podijeliti u 4 faze: pozitivna reakcija, relaksacija, plan igre i završna priprema za poen.

Iz osobnog iskustva mogu reći da, slijedeći ta 4 stupnja pripreme, koji se vrlo lako usvoje, igrač nedvojbeno podiže kvalitetu igre. Ako je rezultat nepovoljan, ova rutina će mu pomoći da ne žuri nego da pokuša usporiti tijek dogadjanja i da se vrati u meč. Ako je rezultat povoljan, isto tako, ova četiri koraka će mu pomoći da zadrži pozitivan stav i da i dalje igra svaki poen posebno za sebe zadržavajući isti ritam.

 

Pozitivna reakcija

To je prvi korak nakon odigranog poena. U slučaju dobro odigranog poena, igrač se svakako iznutra mora pohvaliti, bez obzira da li je ishod bio pozitivan ili negativan. Ako je igrač dobio važan poen, može uzviknuti pozitivnu reakciju  na glas i to popratiti stiskanjem šake. Naravno, tu gestu ne treba pretjerano koristiti, npr. u prvom gemu kod 15/15, jer se time, ako se prečesto koristi gubi dragocjena energija. Ako je poen izgubljen, pozitivna reakcija bila bi okret i premještanje reketa u drugu ruku. Iznutra je potrebno smiriti se i ohrabriti se sugestijom koja može glasiti npr. „nema veze“ ili „ sve je u redu“…

Pozitivna reakcija popraćena je ne samo ohrabrujućim ili smirujućim unutrašnjim monologom, nego i odgovarajućim držanjem tijela. Ramena su spuštena, blago povučena prema natrag, a pogled je uspravan, nikako u pod. Protivniku moramo dati do znanja da nas prošla pogreška nije pokolebala ili da smo ohrabreni prošlim dobro odigranim poenom.

 

 

Opuštanje i relaksacija

Nakon pozitivne reakcije, slijedeći korak u rutini između poena je opuštanje, oporavak od prošlog poena. Opuštanje se radi tako da mentalno otpustimo ono što se dogodilo nekoliko sekundi prije, a fizički tako da pogled zadržimo na žicama reketa. Ako ste pažljivo gledali najuspješnije igrače, između poena oni redovito namještaju žice na reketu. No, to ne čine zato što im je reket preslabo našpanan pa im se žice pomiču nakon svakog poena, nego da bi zadržali koncentraciju pogleda. U slučaju da pogled odluta, vrlo lako se može izgubiti koncentracija. Gledanjem u žice reketa, sigurni smo da će pogled ostati fokusiran.

 

Plan igre

Kad smo regirali pozitivno i kratko se opustili, slijedeći korak je plan igre. U tom trenutku smo svjesni rezultata i mentalno radimo plan za slijedeći poen. Vizualiziramo gdje ćemo servirati ili vizualiziramo gdje želimo odigrati retern. Već prema taktički uvježbanim kombinacijama i stanju rezultata u meču, donosimo odluku što ćemo činiti u slijedećem poenu. Govor tijela mora odavati igrača punog samopouzdanja koji je odlučan dobiti slijedeći poen.

 

Završna priprema

Ovo je završna priprema za poen, uključivanje automatskog pilota koji će nam pomoći da reagiramo instintkivno najbolje što možemo. Mentalno ne očekujemo ništa, ispraznimo um i prepustimo se unutrašnjem vodiču. Fizički izvodimo ritual koji kod serviranja može biti tapkanje loptice određen broj puta u pod ili lupkanje reketom po džonu tenisice. Bitno je zadržati isti ritual, ne požurivati.

Kod reterna, možemo isto tako izabrati neki pokret koji će nam pomoći kod automatizacije. To može biti isto tako lupkanje po dnu tenisice, puhanje u dlan ili otresanje ruke kojom igramo.

 

 

 

Slijedeći ovu rutinu u pauzama između poena, ostat ćemo fokusirani na proces, na igru i bit će nam lakše disciplinirati naše razmišljanje za vrijeme igre.

Ako ćete biti u prilici, promatrajte igrače na juniorskim natjecanjima što rade između poena i kakve su im reakcije, a zatim promatrajte meč nekog od vrhunskih igrača. Vidjet ćete ogromnu razliku u ponašanju između poena. No, to tako ne mora biti. Ako mladim igračima prezentirate što treba raditi u pauzama, oni mogu činiti to isto. Iz osobnog iskustva znam da će mladi igrači vrlo brzo prihvatiti nešto ako vide da se bolje osjećaju i da od toga imaju koristi, te da im to donosi bolje rezultate i još više uživaju u igri

Retern- ključ uspjeha

retern roger

Ključ uspjeha u modernom tenisu uvelike ovisi o kvaliteti reterna. Svi znamo da je servis izuzetno važan udarac u modernom tenisu. Odgovor na servis protivnika, takodjer je vrlo važan faktor uspješnosti igrača. Danas, kada gotovo svi igrači vladaju savršeno tehnikom udaraca, pitanje je prvo fizičke pripreme, a kasnije i mentalne pripreme, da igrač bude maksimalno dobro pripremljen i uspješniji u igri od svog protivnika.

Pitanje koje se postavlja, kad govorimo o reternu je slijedeće: što želimo od reterna, koji nam je cilj kad stanemo nasuprot protivniku i što možemo očekivati od našeg udarca?

Naravno da mnogo toga ovisi o kvaliteti protivnkovog servisa. No, ako govorimo o profesionalnom tenisu na vrhunskoj razini postoji odredjena zakonitost koje se pridržavaju gotovo svi igrači. Kod prvog servisa protivnika, prvi zadatak je da vratimo servis u teren što je moguće dublje, tako da stvorimo neutralnu poziciju, da na neki način neutraliziramo prednost koju protivnik može imati pri servisu prvog servisa i ulasku u poen prvim servisom. Dobri serveri svakako znaju iskoristiti kratak retern udarac za napad i eventualan izlazak na mrežu. U svakom slučaju, ako naš retern nema dubinu, serveru će biti mnogo lakše osvojiti poen na bilo koji način, napadom ili winnerom. Najbolji igrači na svijetu to vrlo dobro rade. Roger Federer je majstor u neutraliziranju prvog servisa protivnika, gotovo uvijek igra u sredinu protivnikovog polja. Novak Djoković traži sigurnu loptu dijagonalama kod reterna, samo da se udje u igru i neutralizira prednost servera.

Kao što smo rekli, mnogo toga ovisi o kvaliteti prvog servisa protivnika, ali i o podlozi na kojoj se igra. Na bržim podlogama ( trava, tepih, brza tvrda podloga) prvi servis je mnogo veća prednost nego na sporijoj podlozi kao što je zemljana. S obzirom na podlogu, mijenja se i taktička varijanta povrata servisa protivnika. Ponekad čak možemo i napasti servis, ako nam protivnik to omogućuje.

Da zaključimo, kod reterna na prvi servis protivnika, najvažnije je ući u igru, neutralizirati kvalitetan prvi servis, a ako je moguće, pronaći slabiji udarac našeg protivnika u tom momentu. Na taj način ući ćemo u poen onako kako nama odgovara i šanse za uspjeh biti će i te kako veće.

Drugi servis protivnika je prilika da mi nešto učinimo. Kod drugog servisa protivnika takodjer je važno da lopta završi u polju protivnika, ali mijenja se naša namjera kod izvodjenja udarca. Dok smo kod prvog servisa imali namjeru neutralizirati servis, kod drugog servisa protivnika namjera nam  je staviti pritisak na protivnika, igrajući čvrstu loptu na njegov slabiji udarac, što bi bilo idealna pozicija za krenuti u  poen. Dakako, ovdje mnogo toga ovisi o drugom servisu protivnika i njegovoj kvaliteti. Ukoliko je drugi servis protivnika slabiji, naša namjera će biti upravo ono što smo spomenuli, odigravanje čvrste lopte na slabiji udarac ili otvaranje terena, tako da imamo prednost čim krenemo u poen. Na taj način stavljamo pritisak na protivnika i on će se naći u podredjenom položaju.

Ukoliko je drugi servis protivnika vrlo kvalitetan, što je u profesionalnom  tenisu slučaj, onda ćemo pokušati isto tako odigrati čvrstu loptu po dijagonali, tamo gdje je teren duži i mreža niža, tako da imamo veće šanse za kvalitetan udarac kojim ćemo nanijeti najveći pritisak protivniku. Ponekad imamo priliku čak i optrčati loptu te odigrati forhend udarac, pogotovo na sporijim podlogama i ako stojimo dalje od osnovne linije kod pripreme za udarac. U tom slučaju možemo uputiti agresivan retern i odmah krenuti u napad forhendom. To vrlo dobro rade vrhunski igrači kojima je forhend oružje.

Kod slabijeg drugog servisa protivnika postoje brojne mogućnosti i varijacije. U zadnje vrijeme Federer je čak igrao već zastarjelu kombinaciju, takozvani „chip and charge“, što znači napad slice udarcem i dolazak na mrežu odmah nakon reterna. Na taj način stavlja se dodatni pritisak na servera koji odmah mora igrati pasing udarac. Ukoliko je retern dovoljno dubok ili nezgodan, server će imati mnogo problema. No, većina profesionalaca se ne odlučuje za tu varijantu, jer podloga nije dovoljno brza ili se igrači ne osjećaju dovoljno dobro na mreži da bi bili uspješni u toj kombinaciji. Većina pokušava staviti pritisak reternom s osnovne linije i na taj način prisiliti servera da se brani. Andy Murray odlično to radi bekendom. Stane vrlo blizu servis linije i odigrava izuzetno agresivan retern udarac. Novak Djoković takodjer vrlo dobro iskorištava drugi servis protivnika. Odmah kreće u inicijativu koju ne ispušta do kraja poena, kad god ima priliku za to.

Da zaključimo, kod prvog servisa namjera nam je ući u poen na način da neutraliziramo prvi servis protivnika. Kad se radi o drugom servisu, namjera nam je napraviti pritisak, staviti servera u podredjen položaj i izboriti inicijativu za nastavak poena. Na taj način, uz pravi pristup i plan igre, vjerujem da će igrač biti uspješniji u igri na reternu. Vrlo je važna i disciplina i ideja, da u svakom trenutku znamo što nam je činiti, baš kao i vrhunski igrači.