Kakva je budućnost tenisa?

Ovim naslovom postavljamo pitanje koje se može postaviti ne samo u Hrvatskoj, nego i općenito u teniskom svijetu. Situacija je očigledna, sve manje ljudi, djece,  igra tenis i prati tenis, sve manje ima teniskih entuzijasta. Stječe se dojam da tenis postaje igra rezervirana za imućnije, kao što je nekad bilo, u samim počecima kada je tenis igrala tzv. gospoda. U prijašnjem režimu tenis su nazivali sport buržoazije te je na neki način bio obilježen negativnim konotacijama kao sport povlaštenih.

Dobro se sjećam priča koje sam slušao kao mali kada mi je moj pokojni djed, kasnije i Davis cup reprezentativac bivše države, pričao o njegovim počecima igranja tenisa u svom rodnom Čakovcu. Naime, tada je tenis igrala elita, imućniji gradjani, a on je s ostalim dječacima izmedju kojih su tu bili i velikani poput Franje Punčeca i Josipa Palade, skupljao loptice. Kada bi oni završili s igrom, dozvoljavali su djeci prebaciti koju lopticu preko mreže koristeći njihove rekete.

Danas, na sreću, situacija nije tako drastična. Oprema nije skupa kao nekad, terena ima napretek, a tenis je postao pristupačan svima do jedne granice. Kada se dijete odluči, zajedno s roditeljima krenuti u ozbiljan projekt koji u budućnosti može rezultirati novim profesionalcem, tada krenu problemi. Kad dječak ili djevojčica pokazuju afinitet i talenat, volju i zelju za treningom i napretkom popraćeno dobrim rezultatima, tada je potrebno još više odricanja i još bolja organizacija što podrazumijeva i  veća ulaganja. Tu krenu problemi i nezadovoljstva te za neke to predstavlja nepremostivu prepreku u daljnjem razvoju.

Zašto je to tako? Gdje leži rješenje problema? Kako pomoći i popratiti talentiranu djecu tokom cijele njihove mlade karijere? Ima li uopće odgovora na ta pitanja?

Ponekad i u samim pitanjima leži odgovor…

Sve manje djece odlučuje se za tenis upravo iz tog razloga što je tenis izuzetno kompleksan sport što se tiče praćenja vrhunskih mladih sportaša, počevši od sistema školovanja, uskladjivanja školskih obaveza do organizacije brojnih sati treninga. Zbog toga imamo situaciju da djeca nakon osnovne škole kreću u formu dopisnog obrazovanja zato da bi bili u mogućnosti odraditi brojne sati treninga i odigrati zadovoljavajući broj juniorskih turnira što im redovna srednja škola ili gimnazija ne bi tolerirala. Dakle, žrtvujemo razinu obrazovanja i socijalizaciju mladih ljudi zbog rezultata.

U posljednje vrijeme vijek igranja na profesionalnoj razini znatno se produžio, tako da je i karijera tenisača duža nego prije dvadesetak godina, kada se sa trideset na ledjima prestajalo igrati. Danas neki igrači u trideset i petoj igraju svoj najbolji tenis. U parovima imamo aktivne igrače koji sa više od četrdeset godina još uvijek spadaju u sam vrh ( Nestor, Paes, Zimonjić). Vezano za to, na najvišoj razini postoji rješenje za vrlo dugu karijeru i bavljenje tenisom. Pitanje je kako doći do te razine da se može živjeti i zaradjivati od tenisa te zaslužiti mirovinu koju osigurava udruženje teniskih profesionalaca nakon navršene pedesete godine života. Samim tim motiv za uspjeh postaje veći upravo zbog toga da se igranjem može baviti i znatno duže.

No, da se vratimo na naše pitanje s početka…zbog čega sve manje djece igra tenis i kako je moguće promijeniti situaciju? Prije svega, odgovor leži u sistemu i organizaciji. Sve je manje primjera potpunog praćenja igrača od strane klubova i saveza, a gotovo je pravilo da su mladi igrači produkt obiteljskog entuzijazma i privatnih projekata što je i logično s obzirom na duh vremena u kojem živimo. Organizacija kvalitetnih treninga na klupskoj razini svedena je na mali broj klubova, mali savezi nisu u mogućnosti u potpunosti pratiti talentirane igrače, nego samo djelomično u njihovim okvirima, a i dalje najveći teret pada na roditelje i privatne sponzore ( do kojih je sve teže i teže doći). Ukoliko se nešto ne promijeni u tim segmentima, nije realno za očekivati da će sve više i više djece igrati tenis, da ćemo i dalje imati vrhunske rezultate, kako u juniorskoj, tako i u seniorskim konkurencijama, jer samo masovnost i zdrava konkurencija na turnirima od najranijih kategorija može doprinijeti razvoju i formiranju vrhunskih mladih igrača.

Tenis još uvijek daje brojne mogućnosti za budućnost mladih ljudi, ako ne uspiju kao profesionalci. Dobivanje stipendije za školovanje u SAD je svakako jedna od opcija koju treba razmotriti u usmjeravanju mladih igrača.

Davis cup i podrška u Osijeku

Davis cup je natjecanje u kojem domaća reprezentacija dočekuje protivničku na podlozi koju biraju, a u skladu je s propisima koju odredjuje Medjunarodna teniska federacija ( ITF). U našem slučaju i nedavnom primjeru iz Davis cup susreta Hrvatska- Kanada, održanom u Osijeku, stekao se dojam da je odabir grada domaćina i odabir same podloge bio pun pogodak što se tiče naše reprezentacije. Iz više razloga možemo zaključiti da je to tako, s obzirom na atmosferu koja je vladala na tribinama i na rezultat koji je naša reprezentacija postigla protiv jake kanadske vrste. Da se razumijemo, pobjeda je naizgled bila lagana, ali ako se uzmu realne činjenice i stanje u toku susreta, siguran sam da je izbor podloge i dvorane u Gradskom vrtu u Osijeku bio najbolji izbor, ako ne i odlučujuću faktor u ovom susretu 1. Kola Svjetske skupine Davis cupa.

Zemljana podloga, na koju smo se odlučili, bila je izuzetno kvalitetno napravljena, s tim da je Marin Čilić još na treningu imao primjedbi da je tenisit na terenu bio pregrub, te su radnici morali u toku tjedna intervenirati i micati grubi pijesak s terena. Na takvom terenu bilo se teško kretati i zadržavati ravnotežu kod udaraca, servis je znatno više ubrzavao pri dodiru s podlogom te su ofenzivniji igrači bili u prednosti. Nakon prvog dana, podloga je promijenila boju zahvaljujući finoj granulaciji, te se dodatno usporila. Posljednjeg dana, u susretu Borne Ćorića i Denisa Shapovalova, to se i te kako vidjelo. Agresivna igra mladog Kanadjanina nije mogla doći do izražaja prije svega zbog fantastične igre Borne, koji je znao iskoristiti nestrpljenje protivnika, a i zbog podloge koja je to omogućavala.

Prvog dana susreta, kada je teren bio malo brži, Borna je u prvom setu imao problema sa agresivnom igrom Vašeka Pospišila, no ubrzo je uhvatio ritam i glatko dobio meč u četiri seta.

U drugom meču, iako je brza zemlja odgovarala igri našeg Viktora Galovića, buduća zvijezda svjetskog tenisa, Denis Shapovalov bio je prejak protivnik, te je meč glatko otišao na njegovu stgranu.

U parovima u subotu, bila je prava drama. Kanadjani su igrali savršeno dva i pol seta, ne dozvolivši Čiliću i Dodigu da odigraju ono što su zamislili. Naime, prije samog susreta, naši igrači dogovarali su odredjene kombinacije koje nisu prolazile. Nestor i Pospišil su imali odgovor na sve. Nestor, kao jedan od najboljih igrača parova svih vremena, unatoč svojim godinama (46), igrao je poput mladića s velikim iskustvom, te je reternima i volejima odigravao kao u najboljim danima. (Kao kuriozitet valja spomenuti da Nestor špana reket na nevjerojatnih 8 kilograma!! Za usporedbu, Čilić špana u rasponu od 25-27 kg, a Dodig 28-29 kg!) Pospišil je servirao odlično, a obojica su nevjerojatno dobro pokrivali teren na mreži, tako da su oduzeli našim igračima šansu da se igra razvije.  Marin i Ivan se nisu snalazili u brzoj igri na dva udarca, koju su forsirali Kanadjani, te je sve išlo ka mogućem porazu. No, u najkritičnijim trenucima, kako to samo najbolji mogu, uspjeli su vratiti se u meč, vratiti break i povesti te osvojiti set. No, i tada je pobjeda bila još daleko. Ključ je bio u kvalitetnom reternu kod naših igrača, te malom padu koncentracije Nestora i Pospišila. Malo po malo, Čila i Dodo reternirali su sve bolje, servirali odlično, pronalazili rješenja za igru Kanadjana i na kraju su slavili u 5 setova.

Nošeni nevjerojatnom podrškom s tribina, stigli su do pobjede i izuzetno važnog boda za nas. Publika je bodrila svaki naš poen, uz izuzetno korektno navijanje, te je i to uvelike doprinijelo pobjedi.

Trećeg dana je u prvom meču Borna održao lekciju nepogrešivog tenisa Denisu Shapovalovu te odveo našu momčad u slijedeće kolo.

Dakle, izbor podloge i grada domaćina, što je iznimno važno, bio je pun pogodak i zbog terena koji je bio savršeno pripremljen te je dozvoljavao opciju da se ubrza ili uspori, a i zbog nevjerojatne podrške s tribina Osječana koji su dokazali i pokazali da su prava teniska publika koja zna navijati upravo onako kako našoj reprezentaciji treba. Da se razumijemo, Kanadjani su imali i te kako glasnu podršku uigranih navijača, ali domaći teren i domaća publika ovaj put je stvarno položila ispit.

I sami igrači izjavili su nakon svojih mečeva da žive za ovakve trenutke, te da nije moguće odigrati loše uz ovakvu podršku s tribina.

Da sam znao tada….

Jedno od vrlo zanimljivih pitanja koje bi učenik mogao postaviti svom treneru jest: Što bi se dogodilo da sada znate ovo što znate, a da imate 17 ili 18 godina? Da li bi, bez problema, bili igrač svjetske klase?

U jednom nevezanom razgovoru sa Goranom Prpićem, našim poznatim trenerom, spomenuli smo upravo tu temu. Rekao mi je: Šare, da sam bar tada imao ovu glavu što imam sada, bio bih prvi na svijetu!

Da se razumijemo, Prpa je bio 16 igrač svijeta, dakle nije mu mnogo nedostajalo da udje u top 10 te sezone, a svjestan je koliko je mogao još više postići da je bio u mogućnosti razmišljati na  način na koji danas razmišlja.

Slično bih mogao ustvrditi i za sebe. Moj renking nikada nije bio ni blizu Prpinog, ali vjerujem da sam imao znanje koje imam sada, da bih uspio doći vrlo blizu najboljim tenisačima na svijetu. U čemu je razlika u razmišljanju mladog i razmišljanjima iskusnog igrača? Što je to što je bilo limitirajući faktor tada, da nisam postigao bolje rezultate, a sada sam svjestan?

 

Mislim da postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je motivacija.

Kao junior ni sam nisam bio dovoljno siguran da li to želim raditi u životu. Usprkos vrlo dobrim rezultatima, osvojenom državnom prvenstvu, top 10 poziciji na svjetskoj juniorskoj rang- listi, nisam bio siguran da je to moj poziv i da se tenisom želim baviti kao profesijom. Mislim da je to u tom trenutku bilo od iznimne važnosti. Sumnjao sam u uspjeh, a nisam siguran da li sam ga dovoljno i želio. Tek kad sam se upisao na fakultet i krenuo studirati, dakle, kad sam pokušao raditi nešto drugo, postao sam svjestan da  me to ne ispunjava, da je tenis ono što najviše volim i što želim raditi u životu. Bez obzira na nesigurnost koju profesionalizam nosi sa sobom, ipak sam se odlučio krenuti tim putem. Sa 22 godine počeo sam igrati turnire preko cijele godine. A jedino se tako može očekivati uspjeh.

 

Drugi razlog jest samopouzdanje.

Kao junior imao sam dovoljno samopouzdanja. Sistem natjecanja u juniorskoj konkurenciji je bio takav da nisam morao igrati kvalifikacije, vrlo brzo sam postizao dobre rezultate i pobjede na turnirima. Samopouzdanje, a s njime i  igra , došlo je nekako samo po sebi. Juniorski tenis je tada bio nešto sasvim drugo od seniorskog. Prelaskom u seniorsku konkurenciju, sve je nekako postalo mnogo teže i kompliciranije. Put mi se činio jako dug. Trebalo je pobijediti u mnogo susreta da bi se došlo do prvih ATP bodova, tako da se neminovno javila sumnja, da li sam ja dovoljno dobar za to. Sjećam se jedne od prvih Istarskih rivijera koje sam igrao. Dobio sam wild card za glavni turnir. Ždrijeb mi je donio 2. nosioca u 1. kolu. Igrao sam jako dobro do 62 i 41 za mene. A onda, kad sam počeo razmišljati o prvim ATP bodovima, igra se raspala kao balon od sapunice. Od tog poraza nisam se oporavio još dva turnira. Tek sam na četvrtom turniru uspio probiti led i dobiti meč u glavnom turniru koji je značio prvi ATP bod.

Što se igre tiče, u seniorskoj konkurenciji trebalo se mnogo više raditi za poen. Igrači su igrali čvršće, više su se borili i nije im bilo lako zabiti loptu.

Na juniorskim turnirima, dovoljno je bilo udariti 3 čvrste i snažne lopte i već bi stigla pogreška protivnika ili kraća lopta. Kod seniora je trebalo odigrati 5 ili 6 takvih lopti, a ni onda nije bilo sigurno da će stići kratka za napad. Samim tim počeo sam sumnjati u kvalitetu svoje igre. Trebalo je stalno igrati na vrhuncu forme da bi se postizali dobri rezultati, a to nije nimalo lagan zadatak. Posljedica toga je gubitak vjere u sebe i postavljanje pitanja samome sebi da li sam dovoljno dobar da mi tenis bude profesija.

Zadatak svakoga od nas koji radimo sa mladim igračima trebao bi biti da upozorimo naše igrače na opasnosti takvog načina razmišljanja. Na neki način trebali bi biti u stanju voditi našeg igrača kroz takve i slične nedoumice i uvjeriti ga da je to normalan slijed stvari, nešto što je svako od profesionalaca morao proći u karijeri.

Imamo primjere vrhunskih igrača koji su se izdigli iz naizgled nepovratne situacije. Jedan od njih je i već spomenuti Goran Prpić koji je bio 100 na ATP ljestvici, kad mu se dogodila teška ozljeda koljena. Nakon operacije nije igrao duže vrijeme i izgubio je sve bodove, da bi se nakon oporavka vratio i osvojio ATP turnir u Umagu, igrao četvrt finale Roland Garrosa te ušao medju 20 najboljih igrača na svijetu.

Andre Agassi je u jednom trenutku pao na 141. mjesto na ATP-u. Na putu ka povratku u vrh, igrao je challengere, manje turnire. Jedan je osvojio, a u drugom je izgubio u finalu od malo poznatog Njemca Vinck-a. No, ubrzo nakon toga stigao je do broja 1 na svijetu.

Thomas Muster je, takodjer, nakon što ga je pijani vozač pokupio na parkiralištu, pao na rang listi do 100. mjesta. Vratio se i nakon ozljede postao broj 1.

Još jedan od primjera jest James Blake, koji je pretrpio tešku ozljedu kralješnice, a dogodila mu se i smrt oca, no te situacije kao da su ga još i ojačale, ušao je medju 10 na ATP-u.

Svi ovi igrači primjeri su izuzetnih šampiona, koji su vjerovali u sebe, u uspjeh, kada nitko nije vjerovao. Uspjeli su sve te nesretne okolnosti pretvoriti u izazov i vratiti se čvršči i jači nego prije. Bez odlučnosti i vjere u uspjeh, to ne bi bilo moguće.

 

Naveo sam ove primjere samo da bih malo bolje ilustrirao ono što bi naš mladi igrač mogao osjetiti u sebi kao motivaciju. Kao nešto što ga može inspirirati da vjeruje da je moguće uspjeti. Jer kako je rekao Henry Ford: Onaj tko misli da može i onaj tko misli da ne može, obojica su u pravu!

 

Još jedan razlog mogao bi biti u načinu prihvaćanja neuspjeha.

Kao mladi igrač, sjećam se da sam vrlo teško podnosio neuspjeh. Poraz sam gledao isključivo kao dokaz vlastitog neuspjeha. Ako bih pobijedio u meču, značilo je da je sve u redu, a ako bih izgubio meč, ništa nije bilo u redu. Takav pristup ne može biti pozitivan, ne služi napretku igrača. U redu je željeti pobjedu, ali i u porazu treba znati izvesti ispravne zaključke.

Sličan stav kod mladih igrača je stav prema pogrešci. Katastrofa je pogriješiti, isto kao što je i katastrofa izgubiti meč.

Nema veće katastrofe od toga da smo zaslijepljeni takvim razmišljanjem i da zbog toga ne uspijevamo naučiti lekciju koju bi trebali naučiti iz te pogreške ili poraza. I što se onda dogadja? Ponavljaju se iste pogreške ili se gube mečevi na isti način.

Iskusan igrač imat će sposobnost odmaknuti se od situacije, promijeniti perspektivu pogleda i naučiti nešto. Shvatit će da bez pogreške nema napretka, da su porazi nužni da bi nešto naučili na putu ka savršenstvu.

Mauresmo je izjavila kad su je pitali u čemu je razlika, što ju je dovelo do toga da postane broj 1. Odgovorila je samo to što je postala svjesna da postoji mogućnost da se meč može izgubiti..

 

 

 

Prilagodba- sposobnost i kvaliteta najboljih

Tenis je igra u kojoj pobjedjuju oni koji se mogu što bolje i što prije prilagoditi na novonastale situacije u meču. Ta tvrdnja definitivno stoji, a pri tome ne mislimo samo na situacije koje se tiču protivnika, nego i ostalih uvjeta kao što su npr. loptice, podloga, vremenski uvjeti, vremenska zona pa čak i nadmorska visina. U kalendaru natjecanja na najvišoj razini postoje turniri koji se igraju preko cijele godine na svim kontinentima, a nije rijedak slučaj da se igrač mora vrlo brzo prilagoditi na različite podloge u vrlo kratkom vremenu što može predstavljati problem za one igrače i igračice koji se teže prilagodjavaju i kojima ta promjena teže pada.

U nedavnom meču za ostanak u Svjetskoj skupini Davis cupa, naša reprezentacija igrala je protiv Kolumbije gdje je sposobnost prilagodbe svakako dolazila na kušnju za svakog našeg reprezentativca. S obzirom da je termin meča za ostanak u društvu najboljih bio odmah nakon US Opena, a Kolumbijci su, s obzirom na domaćinstvo, izabrali zemljanu podlogu, ostalo je vrlo kratko vrijeme da se naša reprezentacija adaptira na novu podlogu. Naravno, te činjenice je stručni stožer kolumbijske reprezentacije bio i te kako svjestan,  te su na to i računali kao otežavajuću okolnost za naše igrače. No, s obzirom da se glavni grad Kolumbije, Bogota, nalazi na 2600 metara nadmorske visine, domaćini su računali i na tu prednost, jer su domaći igrači naviknuti na takve uvjete.

Što se dogadja kad se igra na takvoj nadmorskoj visini?

Prije svega, na tim visinama je zrak rijedji te su loptice prilagodjene u smislu tvrdoće i kvalitete. Naime, ako bi se igralo s normalnim lopticama, vakumiranim u konzervi, kao što je slučaj na svim ostalim turnirima, bilo bi je vrlo teško kontrolirati, te bi zbog rijetkog zraka nekontrolirano letjele. Iz tog razloga na tim nadmorskim visinama koriste se loptice bez pritiska, tzv.“ pressureless balls“, koje znatno manje odskaču od podloge, a i sam zvuk lopte kod udarca je drugačiji.  U tom slučaju potrebna je dodatna prilagodba i na odskok lopte, a i na sam udarac, s obzirom da takva lopta teže hvata rotaciju, pogotovo spin udarac. Ukoliko igrač želi odigrati spin udarac sa puno rotacije, može se dogoditi da loptica nekontrolirano ili odleti u aut, ili završi u dnu mreže. U takvoj igri potrebno je, dakako, modificirati udarce i udarati više „kroz loptu“ tako da udarac i dalje zadrži kvalitetu i kontrolu.

Naši reprezentativci, Mektić i Škugor odigrali su, prije nastupa u Davis cupu,  challenger turnir u Bogoti, tako da su imali malo više vremena za prilagodbu i na zemljanu podlogu i na loptice bez pritiska, a i na rijedak zrak koji je svakako isto tako otežavajuća okolnost. Njihova prva reakcija bila je da ne mogu objasniti zašto im neka loptica odleti u aut, a zbog čega isti takav udarac, slijedeći put završi u mreži. Jednako tako, bili su iznenadjeni koliko se brže umaraju nego inače.Naime, na takvoj nadmorskoj visini, vrlo lako se umara, kod duže izmjene udaraca, u početku, vrlo je teško doći do zraka, te je igraču potrebno duže vrijeme za oporavak. Što je igrač bolje fizički spreman, to će se brže oporaviti i adaptirati na takve uvjete gdje nije lako igrati, pogotovo ako se nema dovoljno vremena za prilagodbu.

Zbog svega navedenog, pobjeda naše reprezentacije u nedavnom susretu protiv Kolumbije, svakako dobija na težini. Prije svega zadivljujuće je kako je dobro odigrao naš najbolji igrač, Marin Čilić, s obzirom na uvjete u kojima se igralo. Da se razumijemo, Marin je stigao s US Opena, gdje je igrao na tvrdoj podlozi. Već na prvim treninzima u Bogoti žalio se na skliski teren i pretjeranu količinu zemlje na terenu, no kad je meč krenuo, sve je zaboravljeno i stavljeno u drugi plan. Kretao se i udarao lopticu odlično, potpuno se priviknuvši na novonastale uvjete i novonastalu situaciju u kojoj se nalazi. Nije ga ometala ni gromoglasna publika, koja je navijala na rubu incidenta, ometavši igru uzvicima izmedju prvog i drugog servisa.  Marin je u sva tri meča pokazao da je igrač koji je izuzetno fizički i mentalno spreman, te je samo takav uspio prebroditi sve teškoće i probleme kojim su se pojavili na tom teškom gostovanju, što je odlika pravog  šampiona.

Ukratko, zbog svog stava prema situaciji u kojoj se nalaze, najbolji igrači i u najtežim trenucima, kada im situacija nije naklonjena, pronalaze način da se što bolje prilagode na uvjete u kojima se igra te daju svoj maksimum. U problemu koji je ispred njih vide izazov te na taj način pristupaju teškoćama i iz sebe izvuku najbolje što imaju.

Specifičnosti mentalnih situacija- Antwerpen

 

Tenis je specifičan sport zbog mnogo stvari i mnogo komponenata koje se u igri vide kao cjelina. Kao ni u jednom sportu, dolaze do izražaja sve komponente odjednom: tehnička, taktička, fizička i mentalna. Te komponente ne mogu se odvojiti, nego su medjusobno usko povezane, a dobar trener će znati na koji način to prezentirati igraču te trenirati igrača upravo tako da budu pokrivene svi ti faktori koji čine dobrog igrača- dobrim.

Na najvišoj razini upravo je mentalna priprema ono što najbolje igrače odvaja od onih manje dobrih, mentalno jak igrač uspjet će gusti meč okrenuti u svoju korist. Najsvježiji primjer je meč Ive Karlovića u prvom kolu na turniru u Antwerpenu, gdje je igrao protiv odličnog Argentinca Pelle. Prvi set je naizgled glatko izgubio rezultatom 6-3, a u prva tri gema na servis Pelle imao je šanse za break koje nije iskoristio. Izgubio je prvi set nakon jedne dvostruke pogreške i jednog bekend  voleja koji je otišao za pet centimetara u aut. U takvoj situaciji iskusan igrač zna da ne smije potonuti, nego mora zadržati agresivan stav i pristup te čekati priliku u drugom setu. Ivo je upravo tako i postupio, nastavio je još više napadati servis protivnika, te je uspio dobiti drugi set 7-5. U trećem setu, Ivo je u tie breaku imao dvaput mini break prednosti, da bi spašavao tri meč lopte na svoj servis…Na kraju je pobijedio 12-10 u tie breaku trećeg seta, a nakon meča je izjavio: „Ovaj meč sam mogao dobiti samo na čisti „confidence“. Drugim riječima, sampouzdanje i vjera u sebe je bila ta sitnica koja je odlučila pobjednika na kraju. Iz meča u meč svjedoci smo ovakvih i sličnih situacija gdje samo kompletan igrač može biti uspješan. Čak i uz tehničko-taktičke nedostatke, psihološkom pripremom i stavom na terenu to se može nadoknaditi.

 

 

Kad sam rekao da te komponente čine cjelovitost i da se teško odvajaju jedna od druge, svakako sam mislio i na odluku i izbor udaraca koje igrač odigrava u svakom trenutku na terenu. Igrač koji zna svoje mogućnosti i koji kontrolira situaciju na terenu, te ima plan igre bit će uspješniji.

Igrač koji je kondicijski spremniji, imat će više samopouzdanja, neće ga brinuti to što se meč može odužiti, nego će upravo to biti njegovo oružje. Isto tako, spremniji igrač će biti u boljoj situaciji na terenu, te će imati više mogućnosti i rješenja u igri. Bio sam svjedok komentarima Bernarda Tomića, na istom turniru u Antwerpenu, kada je u meču drugog kola kvalifikacija bio zabrinut što se situacija zakomplicirala te je ispustio break prednosti u prvom setu protiv Aldina Šetkića. U svojim monolozima stalno se vraćao na izgubljeni gem na svoj servis te je sam sebi  predbacivao zbog toga, a na kraju je i izgubio meč.

Dakle, na istom turniru u Antwerpenu, imamo situaciju gdje igrač sam sebi može pomoći ili odmoći svojim pristupom i stavovima na terenu. U prvom slučaju, pozitivno razmišljanje, pozitivan stav prema igri i borbi na terenu koji vodi k pozitivnom ishodu.

U drugom slučaju, negativan pristup i predbacivanje igrača samom sebi zbog situacije u kojoj se našao, koje je dovelo do negativnog ishoda.

Da li vam ove dvije situacije zvuče poznato? Razmislite i odlučite sami kada budete u sličnoj situaciji, kakav ćete pristup izabrati.

 

Kolumbija- Hrvatska, Davis cup susret, Bogota 15.-17. 9. 2017.

U susretu play off-a za ostanak u Svjetskoj skupini Davis cupa, Hrvatska reprezentacija se sastala u Bogoti protiv reprezentacije Kolumbije. Kod samog zdrijeba bilo je jasno da će to biti izuzetno teško gostovanje zbog činjenice da se Bogota nalazi na nadmorskoj visini od preko 2600 metara, te će se igrati sa tzv. lopticama bez pritiska, kako bi se mogle bolje kontrolirati na toj nadmorskoj visini. Domaćini su naviknuti na takve uvijete, a na našoj reprezentaciji je bio zadatak da se što prije prilagodi i maksimalno pripremi za meč koji bi, u slučaju pobjede, osigurao mjesto u elitnoj skupini Davis cup natjecanja.

Hrvatska reprezentacija nastupila je u sastavu: Marin Čilić, Viktor Galović, Franko Škugor i Nikola Mektić. Kolumbijci su nastupili u sastavu: Santiago Giraldo, Alejandro Falla, Alejandro Gonzales i Juan Sebastian Cabal.

Kako bi se što bolje pripremili za susret, Mektić i Škugor su odigrali zajedno parove na challengeru u Bogoti, koji se igrao tjedan dana ranije te su stigli do finala. Ostatak ekipe stigao je iz Hrvatske, Viktor Galović je stigao iz Milana, a Marin Čilić s US Opena.

Susret se igrao u areni Plaza del Torros, na zemljanoj podlozi. Teren je bio vrlo dobro pripremljen, a na raspolaganju smo imali i još jedan teren za trening u obližnjem klubu, Club Americano, gdje smo takodjer trenirali.

Nakon odradjenih priprema, krenuli smo s mečevima u petak, 15.9. Mečevi su bili na rasporedu vrlo rano, već u 10 ujutro zbog ranog zalaska sunca. Danje svjetlo omogućavalo je igru do 18 sati, tako da se po pravilima ITF-a moralo početi u 10.

Izbornik Željko Krajan odlučio se za igrače Marina Čilića i Franka Škugora u singlu. Marin je nakon odlične igre lagano pobjedio njihovog drugog igrača, Gonzalesa  61 64 61. Bila je očita razlika u kvaliteti, te je Marin cijelo vrijeme imao meč pod potpunom kontrolom.

U drugom meču Giraldo je pobijedio Škugora  64 46 57 64 62. Franko je odigrao odličan meč, a ponestalo mu je samo malo snage i odlučnosti u četvrtom setu da meč ode u njegovu korist. Giraldo je na krilima publike i bučnog navijanja uspio privesti meč kraju u svoju korist.

U igri parova uslijedila je prava drama. Nikola Mektić I Marin Čilić donijeli su izuzetno važan bod našoj reprezentaciji, te smo nakon parova poveli 2:1. Prva dva seta dobili su Kolumbijci, Cabal i Falla. Naši igrači su imali prilike u drugom setu koje nisu iskoristili. Mučili su se s povratom servisa protivnika, a kad je taj segment igre podignut na višu razinu, rezultat se okrenuo u našu korist. Nije izostalo bučno navijanje Kolumbijaca na granici regularnosti. Naši igrači pokazali su veliko srce te iznimnu borbenost i koncentraciju te su dobili meč u pet setova rezultatom 57 67 64 62 64.

Trećeg dana bila nam je potrebna još jedna pobjeda za konačni ostanak u Svjetskoj skupini. Marin Čilić je u prvom meču dana pobijedio Giralda 63 64 64 te osigurao pobjedu koja ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje. Marin je odlično servirao, igrao agresivno, a Kolumbijac je probao na sve načine, uz maksimalni rizik, držati priključak u meču. Na kraju je razlika u kvaliteti došla do izražaja te smo tom Marinovom pobjedom osigurali nastup i slijedeće godine medju 16 najboljih reprezentacija svijeta.

U zadnjem meču, Viktor Galović, debitant u reprezentaciji, koji se odlično uklopio u momčad, nakon odlične igre pobijedio je Alejandra Gonzalesa u tri seta 64 26 62. Svojom igrom pokazao je da se na njega i ubuduće može ozbiljno računati.

Ukratko, cilj je ostvaren upravo onako kako smo priželjkivali i očekivali. Bilo je teško, prije svega zbog uvjeta i gostujućeg terena, ali na kraju smo  ponovo dokazali da smo momčad za velike rezultate.

 

 

Zagrijavanje na poene kroz sredinu terena

2016oct20122445_613857752

 

Jedna od zanimljivih vježbica za zagrijavanje na terenu je svakako igranje na poene kroz sredinu terena pri čemu se broje pogreške u aut ili u mrežu. Ako se odigra winner u stranu, poen se ne broji, a  igrač može pokušati vratiti loptu koja je odigrana u stranu u sredinu terena i poen se nastavlja.

Ovakvim načinom zagrijavanja na početku treninga imamo višestruki efekat kod juniora i igrača u mladjim kategorijama. Prvo, igrači su odmah koncentrirani na gledanje lopte, svaka lopta, svaki udarac im postaje važan od samog početka treninga. Mnogo puta se dogodi da igračima treba mnogo vremena kako bi krenuli u trening potpuno koncentrirano. U tom slučaju dogadja se gomila pogrešaka u zagrijavanju, lopte lete bez kontrole, igrač se ne namješta na loptu…jednostavno se zagrijavanju ne pridaje dovoljno pažnje. U slučaju da se svaka lopta broji, tj. da se svaka pogreška bilježi i da se igra na bodove, igrač automatski postaje pažljiviji i svjesniji o tome što radi na terenu. Stalo mu je učiniti što manje pogrešaka, stalo mu je namjestiti se na svaku loptu kako treba i držati loptu što duže u igri bez pokušaja zabijanja, jer na taj način ne dobija poene.

Kao nedostatak ovakve vrste zagrijavanja može se uputiti činjenica da će igrač možda igrati predefanzivno i da će čekati dulje nego što bi trebao inače, u slučaju kada bi mu se direktan poen brojao. To je točno, ali cilj ovakvog načina zagrijavanja i početka treninga upravo i jest da se lopta što duže drži u igri te da se igrač nauči dobivati poene na pogreške protivnika, a ne samo na svoje direktne poene.

U tome i jest jedan od zadataka trenera, da uputi igrača na koji način dobija većinu poena u meču…da li su to direktni poeni ili su to pogreške protivnika, bilo forsirane ili neforsirane. S obzirom  da se moderan tenis može okarakterizirati kao igra agresivnog baselinera, svakako je interesantna činjenica da igrač mnogo više poena zaradi tako što je prisilio protivnika na pogrešku, nego direktnim poenima. Aktivna i agresivna igra je svakako poželjna, ali agresivnost mora biti dobro kontrolirana, kako bi igrač bio uspješan. U slučaju pretjerane agresivnosti, igra može prerasti u srljanje i nekontrolirani napad iz situacija koje nisu pogodne.

Kasnije se već spomenuta vježbica može nadogradjivati sa dodatkom voleja, tako da se volej može odigrati slobodno u stranu ili skratiti, te da se na taj način broji. Možemo dodati i servis u poznati dio terena, tako da protivnik zna u koju stranu ćemo odservirati, a dalje se igra kroz sredinu. Varijacije su moguće i poželjne.

Radi se upravo o tome da igrači u mladjim kategorijama juniora shvate da lopta upućena u sredinu terena, čvrsto, a bez pretjeranog rizika, može biti isto tako kvalietna te da protivnik i tu loptu može pogriješiti. Iskusni profesionalci upravo i igraju na taj način, potežu udarce samo ako su savršeno namješteni na loptu, a u slučaju da kasne i da nisu u dobroj poziciji, vrlo često odigravaju čvrst udarac u sredinu terena. Juan Martin del Potro majstor je odigravanja takvih udaraca forhendom iz trka svom snagom u sredinu terena.

Govor tijela

234539

Govor tijela ili kao što se popularno kaže u medjunarodnoj terminologiji, „body language“, svakako je nepogrešiv pokazatelj unutarnjeg stanja igrača. Ako unutarnji osjećaj igrača nije u optimalnom stanju, to će se reflektirati na njegovom izrazu lica, stavu i držanju tijela. Iskusni profesionalci koji godinama nastupaju na turnirima točno znaju i osjećaju trenutak kada je protivnik uzdrman, kada iz bilo kojeg razloga nije u optimalnom stanju za nastavak igre, te će to iskoristiti u svoju korist.

U ovom slučaju radi se o promatranju stanja igrača prije nego je igra uopće počela, kad je igrač stao na teren, kad se uputio na teren iz svlačionice…radi se o promatranju stanja igrača u pauzama izmedju poena…radi se o tome kakvo je držanje igrača kad se poen ili gem završi. Složit ćemo se svi da su te pauze i te kako važne. Poznato je, u mentalnoj pripremi tenisača, da postoji upravo odredjen slijed aktivnosti i ponašanja u pauzama izmedju poena. O tome sam pisao kao o izvodjenju rituala kod pripreme za poen. A upravo kod tih rituala potrebno je obratiti pažnju na govor tijela, zato što će nas naš stav i držanje odati kako se osjećamo.

Svi znamo da su koncentracija i fokus vrlo važni, te da moraju biti na vrlo visokoj razini kako bi igrač bio uspješan…Kako smo u igri koncentrirani na loptu, tako smo u pauzama koncentrirani na to kako se što bolje pripremiti, opustiti, regenerirati za slijedeće napore koji dolaze.  Tom segmentu pripada i „body language“, dakle, zadatak nam je u pauzi zadržati pozitivan stav iznutra koji ce se reflektirati na naše izvanjsko ponašanje i držanje na terenu.

 

Što bi značio dobar stav, dobar govor tijela, dobro držanje?

Mentalno čvrsti igrači dobro znaju da im govor tijela mora odavati odlučnost, samopouzdanje, mirnoću, fokusiranost, pozitivnost, budnost, spremnost za akciju…Sve su to unutarnje kvalitete koje se i te kako vide na izrazu lica, držanju tijela i gestama koje igrač čini dok je na terenu. U prvoj fazi rituala, odmah nakon što je poen završio igrač bi trebao zadržati pozitivan stav. To bi značilo da, ukoliko je dobio poen, stisne šaku, uzvikne nešto što bi značilo pohvalu ili bodrenje, kod važnog poena.

Poznat je uzvik Nadala: Vamoos, Federerov: Komm jetzt, Hewittov: C mooon!! Sve to znači pozitivan govor tijela te bodrenje i ohrabrivanje za situacije koje slijede. Ti uzvici nalik su ratničkim poklicima koji će i te kako podignuti razinu unutarnje energije igrača. Kod ne tako važnih poena, koji su završili sa pozitivnim ishodom, takodjer je važno da igrač iznutra sam sebe pohvali i da se taj osjećaj iznese na “ površinu“, da igrač odaje samopouzdanje.
Kod negativnog ishoda, jednako tako, govor tijela ne bi trebao odavati nezadovoljstvo ili deprimiranost. U mladjim kategorijama, pogotovo kod juniora ili kadeta koji još nemaju dovoljno iskustva, niti su se susreli sa mentalnom pripremom i važnosti te pripreme,  vrlo jasno se vidi ljutnja, bijes, nezadovoljstvo. Igrač koji nije u stanju kontrolirati emocije, pogotovo one negativne, vrlo često se ne može sabrati te gubi nekoliko poena ili čak gemova u nizu. A govor tijela će vrlo jasno pokazati u kakvom je stanju igrač i da li će uspjeti oporaviti se od prošle pogreške. Ima slučajeva kada igrač radi na sebi i zna koliko je važno zadržati govor tijela koji ga neće odati, ali baš zbog tog nedostatka  samokontrole ne uspijeva u tome, nego se prepušta izljevima bijesa i nekotroliranim reakcijama. Jedna od najvažnijih kvaliteta natjecatelja mladje dobi je upravo sposobnost prihvaćanja vlastite pogreške, a ispravan govor tijela može im uvelike pomoći u tome.

 

Da li govor tijela može utjecati na unutarnji osjećaj? Što se dogadja prije, da li govor tijela utječe na unutarnji osjećaj ili unutarnji osjećaj utječe na govor tijela?

To je vrlo zanimljivo pitanje, a i odgovor je vrlo zanimljiv. Još je poznati sportski psiholog Jim Loehr pisao o tome, rekavši da igrač na terenu mora djelovati po principu „kao da…“ , te će se u tom slučaju početi tako i osjećati. Kod većine igrača, pogotovo onih koji su manje svjesni njihovo unutarnje stanje uvjetuje kakav će govor tijela biti. Kod vrhunskih profesionalaca, njihov govor tijela je uvijek na visini, te iako se iznutra ne osjećaju dobro, govorom tijela koji zrači samopouzdanjem prizvat će, na neki nači, taj osjećaj.

Dakle, ukoliko imamo manjak samopouzdanja, riješenje je da na terenu djelujemo kao da ga imamo, ulazimo svjesno u to stanje, a govorom tijela na van, na neki način isprovociramo osjećaj samopouzdanosti. Po meni je to i te kako ohrabravajuća činjenica, jer u tom slučaju imamo alat i oružje koje možemo koristiti i koje ovisi samo o nama i našoj vještini. Naravno,  takav način djelovanja na terenu mora se vježbati, a što više vježbamo, to ćemo biti uspješniji   te će nam govor tijela biti kvalitetniji. Poput iskusnog profesionalca ili glumca, znat ćemo kako kontrolirati emocije, te prizvati osjećaj odlučnosti, hrabrosti i samopouzdanja na terenu.

 

Intenzitet i fokus

234520

 

Intenzitet i fokus

Intenzitet i fokus su dvije kvalitete vrhunskih igrača koje svakako određuju uspješnost kako na treningu, tako i na natjecanjima.  Bez tih kvaliteta, nema uspješnih igrača, a čak i kod njih, kod vrhunskih profesionalaca te dvije kategorije, fokus i intenzitet, mogu varirati. Iako se radi o mentalnim kategorijama, dakle, o unutarnjem stanju igrača koje se jasno očituju kao stav i pristup na terenu, taj fenomen možemo promatrati ne samo kod najboljih, nego na svim razinama teniske igre.

Što je intenzitet? Intenzitet se može okarakterizirati na više načina, a jasno je vidljiv na terenu prema tome kako se igrač ponaša na terenu, kakav mu je govor tijela, kako se kreće i, na kraju krajeva, kako se osjeća iznutra. Igrač koji igra sa intenzitetom kretat će se maksimalno dobro, namještat će se na svaki udarac, imat će agresivan i ativan pristup na terenu. Dakle, težit će tome da ima stvari pod kontrolom time što će se potruditi nametnuti svoju igru, igrajući maksimalno aktivno. U svemu tome vrlo je važno da je igrač svjestan o čemu se tu radi, da postigne i zadrži optimalnu razinu intenziteta, da ne počne igrati preagresivno ili da ne bude previše pasivan. Na primjerima vrhunskih igrača jasno se može vidjeti kada je igrač pod optimalnim intenzitetom. U nedavnom meču Davis cupa, izmedju SAD-a i Hrvatske, u Portlandu, Marin Čilić je prvi dan igrao protiv Jacka Socka igrao sa izuzetno niskim intenzitetom. Iako je dobivao meč, bio u dobroj situaciji da završi i sa pozitivnim ishodom, intenzitet mu nije bio na odgovarajućoj razini. Bez obzira na vodstvo od 2-0 u setovima i 3-0 u odlučujućem, petom setu, Marin nije uspijevao podići intenzitet i meč je otišao na stranu protivnika. U razgovoru s Marinom, nakon meča, rekao mi je da je bio tog svjestan tek nakon meča te da mu je to pomoglo u parovima slijedeći dan kad je odigrao možda najbolji meč parova u životu kad je naš par Čilić-Dodig pobijedio favoriziranu braću Bryan i tako donio preokret u cijelom meču. Rekao mi je da je i u parovima osjetio pad intenziteta zbog umora, ali se uspio bodrenjem i  pravovremenim reakcijama i ritualima vratiti u optimalno stanje koje mu omogućava da igra na najvišoj mogućoj razini. Upravo u toj konstataciji leži odgovor kako podignuti intenzitet: ritualima. U praksi bi to značilo stisnuti šaku nakon dobrog poena, glasno se bodriti ( Federer zna uzviknuti Komm jetzt!), napraviti nekoliko poskoka prije reterna, napraviti kratak šprint nakon odlaska s klupe nakon pauze izmedju gemova…Te naizgled instinktivne radnje nisu bezazlene i slučajne. Igrači koji su svjesni što se dogadja na terenu i kako se osjećaju, svjesno rade upravo to. Dovode se u stanje optimalnog intenziteta. Spomenuo sam slučajeve kad je intenzitet previsok. U tom slučaju igrač srlja, igra preagresivno, juriša kao muha bez glave…Igra bez fokusa. Pravu razinu intenziteta vratiti će isto tako ritualima. Sugestijom i disanjem u pauzi te prije svega, prebacivanjem pažnje na sadašnji trenutak, na samu izvedbu umjesto na ishod meča, jer je često upravo to razlog neravnoteže u intenzitetu.

Što je fokus? U teniskoj igri često se čuje riječ fokus, a isto tako ga spominjemo u kontekstu koncentracije. Fokus je upravo to, sposobnost koncentracije na terenu. U teniskoj igri fokusirani smo na loptu, prije svega. Ako igrač nema fokusa ili mu je fokus slabiji, dolazi do neforsiranih pogrešaka, lopta se ne gleda dovoljno kvalitetno i posljedica toga je slab rezultat. Igrač koji nema sposobnost kvalitetnog fokusa, čitanja i gledanja lopte, ne može biti uspješan. Fokus se gubi vrlo često kada igrač razmišlja o prošlim pogreškama ili o budućem ishodu susreta, seta, gema, poena. Ako igrač uspije vratiti fokus na izvedbu umjesto na ishod, na nešto što će se možda dogoditi, automatski se poboljšava kvaliteta igre.  U već spomenutom primjeru Marina Čilića u meču protiv Socka u Davis cupu, gdje mu intenzitet nije bio na visini, a samim tim i fokus je bio slabiji nego što je očekivano. Ukratko, fokus i intenzitet su čimbenici koji su zavisni jedan od drugog i zbog toga su vrlo zanimljivi za pratiti. Ispravna dubina fokusa neizbježno vodi ka igranju u zoni, potpunom stapanju s aktivnosti koju igrači vrlo često opisuju kao igranju na vrhuncu, igranju svoje najbolje igre kad igrač postigne optimalno unutarnje stanje za najbolju izvedbu.

Igor Čerenšek, sportski psiholog koji vrlo uspješno radi s brojnim sportašima kaže da fokus prati intenzitet, ali ne uvijek kako to mi želimo. Kako raste intenzitet  tako raste i fokus, kako pada intenzitet, tako pada i fokus. Ako pak intenzitet poraste prenaglo previsoko, fokus ga ne stigne pratiti, već pada i čeka intenzitet da i on padne. Vrlo zanimljiv je odnos ova dva važna faktora…

Zaključak je da ukoliko ste trener, igrač, roditelj svakako obratite pažnju na ove čimbenike koji su pod kontrolom igrača i samim ovladavanjem razine intenziteta i fokusa te održavanjem tih faktora na optimalnoj razini, zasigurno će igrač poboljšati uspješnost na treninzima i natjecanjima.

Čudo u Portlandu

 

234555

 

Davis cup reprezentacija Hrvatske napravila je čudesan povratak u meču protiv SAD, u Portlandu. Nakon što smo u petak izgubili oba singla, u subotu smo dobili parove, a u nedjelju oba singla protiv favoriziranih Amerikanaca te se plasirali u polufinale svjetske skupine Davis cupa.

U petak je Čilić igrao prvi protiv Jacka Socka. Računali smo na njegovu pobjedu, tako da bi u slučaju da Ćorić izgubi protiv Isnera, bilo neodlučeno, što bi nam i dalje dalo neke šanse za prolaz. No, iako je na treningu tokom tjedna djelovao odlično, nošen igrom iz Wimbledona, napadao je loptu i odlično se kretao, na meču sa Sockom djelovao je usporeno, neodlučno.  Meč nije bio dobar niti s jedne strane.  Sock je počeo nervozno i stisnuto, s obzirom da mu je ovo bio prvi meč u Davis cupu koji igra pred svojom publikom. Čilić je lagano dobio prva dva seta, unatoč tome što nije igrao dobro. U trećem setu se Sock opustio i počeo ubrzavati igru, a Čilić je ostao na istoj razini. U petom setu je Čilić poveo 3-0, ali svejedno nije uspio dobiti meč upravo zbog toga što nije bio odlučan i nije digao razinu unutrašnjeg intenziteta.

Borna Ćorić je tjedan na treningu tražio udarce, kretanje, distancu…Nije štimalo dosta toga. U meču s Isnerom bilo je teško igrati zbog odličnog Isnerovog servisa koji nije dao priliku da se igra razvije. A i kada je poen krenuo, Borna je bio van ritma, te izgubio tri puta svoj servis na neforsirane pogreške. U prvom setu imao je prilika za break, ali zbog nedostatka samopouzdanja jedna lagana lopta otišla je u aut, a mnogo više prilika nije imao na break lopte, jer je Isner svaki puta pogodio odličan servis. Borni je u tom meču faliio fokus. I na treningu se vidjelo da mu je koncentracija slabija nego inače.

U subotu smo u igru parova krenuli sa postavom Dodig-Čilić. Kumovi iz Medjugorja odlučili su preuzeti odgovornost i odigrati par koji se mora dobiti. S druge strane mreže su braća Bryan, najuspješniji par u posljednjih 15ak godina, koji su sve osvojili što se moglo osvojiti od titula u parovima. S obzirom na Čilićev meč u petak, nitko nije očekivao da bi se Marin mogao toliko podignuti u parovima dan kasnije, da bi se došlo do pobjede. Znali smo da Marin ima i u nogama i u ruci brzinu i snagu odigrati odličan meč, no da li će uspjeti u glavi prebroditi poraz i lošiju igru od dan ranije, nismo mogli znati. Dodig je rekao da će mu pomoći maksimalno u igri na mreži. Plan je bio odigrati dovoljno čvrsto po paralelama, s obzirom da oni uglavnom ostavljaju paralelu slobodnu, a pokrivaju sredinu na mreži. Svaku, i najmanju priliku koriste da bi mijenjali strane na mreži tako da je trebalo i na to obratiti pažnju.  Čilić i Dodig počeli su odlično, napravili dva breaka u prvom setu i dobili lagano 62. U drugom je Čilić izgubio servis, zbog toga jer je malo usporio igru i dao je njima više vremena, te su mogli reagirati na mreži. U trećem i četvrtom setu dečki su odigrali odlično, jednostavno su bili prejaki za protivnike. Čilić je servisima i reternima, te igrom s osnovne linije, odličnim i jakim udarcima demoralizirao favorizirane protivnike. Dodig je savršeno reternirao i igrao na mreži. Ovo je bio najbolji meč što su naši odigrali u Davis cupu, što se parova tiče. Marin je rekao da su mu ovo bili najbolji parovi u karijeri. Možemo se s time složiti.

Parovi su bili odlučujući za preokret. Na krilima igre parova, Čilić je nastavio istim tempom protiv Isnera u nedjelju u prvom meču. Iako je Isner igrao nevjerojatno dobro u prvom setu, sa 80 posto prvih servisa, odličnom igrom prisilio je Čilića da čeka šansu. Prva šansa je stigla u tie breaku, koji je Marin dobio 11-9. U ostala dva seta bio je po jedan break i glatka pobjeda za Čilića. Razlika izmedju meča u petak i u nedjelju bila je upravo u intenzitetu. Čilić se bodrio i hrabrio cijelo vrijeme. I kad se osjetio malo umorniji, svejedno se bodrio i bio aktivan tako da ga je i ta kriza koju je osjećao vrlo brzo prošla. Rekao je i sam nakon meča da su mu parovi pomogli da se vrati u pobjednički niz, te da je naučio da se mora bodriti kako bi se držao u optimalnom stanju za najbolju igru.

234554 (1)

Borna Ćorić krenuo je u odlučujući susret odlično. Bio je izuzetno fokusiran, što mu je falilo u meču u petak. Sock je isto tako bio nervozan, a Borna ga je odličnom igrom prisiljavao na pogreške. Borna je dobio meč u 4 seta, na krilima navijanja iz publike koja je bila sjajna. Podrška s tribina malobrojnih naših navijača na kraju se ispostavila odlučujuća, jer su navijači držali atmosferu na našoj strani. Borna je još jedanput pokazao da je rodjeni pobjednik te da je u stanju izvući iz sebe najbolje kad je najpotrebnije, što je odlika najvećih šampiona.

I tako, nakon gotovo nemoguće misije i rezultata 0-2 u petak, uspjeli smo preokrenuti  rezultat u našu korist te pobijediti favorizirane protivnike nakon velike borbe. Ovo je prvi puta da je naša reprezentacija uspjela okrenuti rezultat 0-2, a uspjeh je još veći s obzirom na to da se radilo o gotovo nepobjedivoj Bryan-Bryan kombinaciji u parovima, te prednosti domaćeg terena.