Kakva je budućnost tenisa?

Ovim naslovom postavljamo pitanje koje se može postaviti ne samo u Hrvatskoj, nego i općenito u teniskom svijetu. Situacija je očigledna, sve manje ljudi, djece,  igra tenis i prati tenis, sve manje ima teniskih entuzijasta. Stječe se dojam da tenis postaje igra rezervirana za imućnije, kao što je nekad bilo, u samim počecima kada je tenis igrala tzv. gospoda. U prijašnjem režimu tenis su nazivali sport buržoazije te je na neki način bio obilježen negativnim konotacijama kao sport povlaštenih.

Dobro se sjećam priča koje sam slušao kao mali kada mi je moj pokojni djed, kasnije i Davis cup reprezentativac bivše države, pričao o njegovim počecima igranja tenisa u svom rodnom Čakovcu. Naime, tada je tenis igrala elita, imućniji gradjani, a on je s ostalim dječacima izmedju kojih su tu bili i velikani poput Franje Punčeca i Josipa Palade, skupljao loptice. Kada bi oni završili s igrom, dozvoljavali su djeci prebaciti koju lopticu preko mreže koristeći njihove rekete.

Danas, na sreću, situacija nije tako drastična. Oprema nije skupa kao nekad, terena ima napretek, a tenis je postao pristupačan svima do jedne granice. Kada se dijete odluči, zajedno s roditeljima krenuti u ozbiljan projekt koji u budućnosti može rezultirati novim profesionalcem, tada krenu problemi. Kad dječak ili djevojčica pokazuju afinitet i talenat, volju i zelju za treningom i napretkom popraćeno dobrim rezultatima, tada je potrebno još više odricanja i još bolja organizacija što podrazumijeva i  veća ulaganja. Tu krenu problemi i nezadovoljstva te za neke to predstavlja nepremostivu prepreku u daljnjem razvoju.

Zašto je to tako? Gdje leži rješenje problema? Kako pomoći i popratiti talentiranu djecu tokom cijele njihove mlade karijere? Ima li uopće odgovora na ta pitanja?

Ponekad i u samim pitanjima leži odgovor…

Sve manje djece odlučuje se za tenis upravo iz tog razloga što je tenis izuzetno kompleksan sport što se tiče praćenja vrhunskih mladih sportaša, počevši od sistema školovanja, uskladjivanja školskih obaveza do organizacije brojnih sati treninga. Zbog toga imamo situaciju da djeca nakon osnovne škole kreću u formu dopisnog obrazovanja zato da bi bili u mogućnosti odraditi brojne sati treninga i odigrati zadovoljavajući broj juniorskih turnira što im redovna srednja škola ili gimnazija ne bi tolerirala. Dakle, žrtvujemo razinu obrazovanja i socijalizaciju mladih ljudi zbog rezultata.

U posljednje vrijeme vijek igranja na profesionalnoj razini znatno se produžio, tako da je i karijera tenisača duža nego prije dvadesetak godina, kada se sa trideset na ledjima prestajalo igrati. Danas neki igrači u trideset i petoj igraju svoj najbolji tenis. U parovima imamo aktivne igrače koji sa više od četrdeset godina još uvijek spadaju u sam vrh ( Nestor, Paes, Zimonjić). Vezano za to, na najvišoj razini postoji rješenje za vrlo dugu karijeru i bavljenje tenisom. Pitanje je kako doći do te razine da se može živjeti i zaradjivati od tenisa te zaslužiti mirovinu koju osigurava udruženje teniskih profesionalaca nakon navršene pedesete godine života. Samim tim motiv za uspjeh postaje veći upravo zbog toga da se igranjem može baviti i znatno duže.

No, da se vratimo na naše pitanje s početka…zbog čega sve manje djece igra tenis i kako je moguće promijeniti situaciju? Prije svega, odgovor leži u sistemu i organizaciji. Sve je manje primjera potpunog praćenja igrača od strane klubova i saveza, a gotovo je pravilo da su mladi igrači produkt obiteljskog entuzijazma i privatnih projekata što je i logično s obzirom na duh vremena u kojem živimo. Organizacija kvalitetnih treninga na klupskoj razini svedena je na mali broj klubova, mali savezi nisu u mogućnosti u potpunosti pratiti talentirane igrače, nego samo djelomično u njihovim okvirima, a i dalje najveći teret pada na roditelje i privatne sponzore ( do kojih je sve teže i teže doći). Ukoliko se nešto ne promijeni u tim segmentima, nije realno za očekivati da će sve više i više djece igrati tenis, da ćemo i dalje imati vrhunske rezultate, kako u juniorskoj, tako i u seniorskim konkurencijama, jer samo masovnost i zdrava konkurencija na turnirima od najranijih kategorija može doprinijeti razvoju i formiranju vrhunskih mladih igrača.

Tenis još uvijek daje brojne mogućnosti za budućnost mladih ljudi, ako ne uspiju kao profesionalci. Dobivanje stipendije za školovanje u SAD je svakako jedna od opcija koju treba razmotriti u usmjeravanju mladih igrača.

Davis cup i podrška u Osijeku

Davis cup je natjecanje u kojem domaća reprezentacija dočekuje protivničku na podlozi koju biraju, a u skladu je s propisima koju odredjuje Medjunarodna teniska federacija ( ITF). U našem slučaju i nedavnom primjeru iz Davis cup susreta Hrvatska- Kanada, održanom u Osijeku, stekao se dojam da je odabir grada domaćina i odabir same podloge bio pun pogodak što se tiče naše reprezentacije. Iz više razloga možemo zaključiti da je to tako, s obzirom na atmosferu koja je vladala na tribinama i na rezultat koji je naša reprezentacija postigla protiv jake kanadske vrste. Da se razumijemo, pobjeda je naizgled bila lagana, ali ako se uzmu realne činjenice i stanje u toku susreta, siguran sam da je izbor podloge i dvorane u Gradskom vrtu u Osijeku bio najbolji izbor, ako ne i odlučujuću faktor u ovom susretu 1. Kola Svjetske skupine Davis cupa.

Zemljana podloga, na koju smo se odlučili, bila je izuzetno kvalitetno napravljena, s tim da je Marin Čilić još na treningu imao primjedbi da je tenisit na terenu bio pregrub, te su radnici morali u toku tjedna intervenirati i micati grubi pijesak s terena. Na takvom terenu bilo se teško kretati i zadržavati ravnotežu kod udaraca, servis je znatno više ubrzavao pri dodiru s podlogom te su ofenzivniji igrači bili u prednosti. Nakon prvog dana, podloga je promijenila boju zahvaljujući finoj granulaciji, te se dodatno usporila. Posljednjeg dana, u susretu Borne Ćorića i Denisa Shapovalova, to se i te kako vidjelo. Agresivna igra mladog Kanadjanina nije mogla doći do izražaja prije svega zbog fantastične igre Borne, koji je znao iskoristiti nestrpljenje protivnika, a i zbog podloge koja je to omogućavala.

Prvog dana susreta, kada je teren bio malo brži, Borna je u prvom setu imao problema sa agresivnom igrom Vašeka Pospišila, no ubrzo je uhvatio ritam i glatko dobio meč u četiri seta.

U drugom meču, iako je brza zemlja odgovarala igri našeg Viktora Galovića, buduća zvijezda svjetskog tenisa, Denis Shapovalov bio je prejak protivnik, te je meč glatko otišao na njegovu stgranu.

U parovima u subotu, bila je prava drama. Kanadjani su igrali savršeno dva i pol seta, ne dozvolivši Čiliću i Dodigu da odigraju ono što su zamislili. Naime, prije samog susreta, naši igrači dogovarali su odredjene kombinacije koje nisu prolazile. Nestor i Pospišil su imali odgovor na sve. Nestor, kao jedan od najboljih igrača parova svih vremena, unatoč svojim godinama (46), igrao je poput mladića s velikim iskustvom, te je reternima i volejima odigravao kao u najboljim danima. (Kao kuriozitet valja spomenuti da Nestor špana reket na nevjerojatnih 8 kilograma!! Za usporedbu, Čilić špana u rasponu od 25-27 kg, a Dodig 28-29 kg!) Pospišil je servirao odlično, a obojica su nevjerojatno dobro pokrivali teren na mreži, tako da su oduzeli našim igračima šansu da se igra razvije.  Marin i Ivan se nisu snalazili u brzoj igri na dva udarca, koju su forsirali Kanadjani, te je sve išlo ka mogućem porazu. No, u najkritičnijim trenucima, kako to samo najbolji mogu, uspjeli su vratiti se u meč, vratiti break i povesti te osvojiti set. No, i tada je pobjeda bila još daleko. Ključ je bio u kvalitetnom reternu kod naših igrača, te malom padu koncentracije Nestora i Pospišila. Malo po malo, Čila i Dodo reternirali su sve bolje, servirali odlično, pronalazili rješenja za igru Kanadjana i na kraju su slavili u 5 setova.

Nošeni nevjerojatnom podrškom s tribina, stigli su do pobjede i izuzetno važnog boda za nas. Publika je bodrila svaki naš poen, uz izuzetno korektno navijanje, te je i to uvelike doprinijelo pobjedi.

Trećeg dana je u prvom meču Borna održao lekciju nepogrešivog tenisa Denisu Shapovalovu te odveo našu momčad u slijedeće kolo.

Dakle, izbor podloge i grada domaćina, što je iznimno važno, bio je pun pogodak i zbog terena koji je bio savršeno pripremljen te je dozvoljavao opciju da se ubrza ili uspori, a i zbog nevjerojatne podrške s tribina Osječana koji su dokazali i pokazali da su prava teniska publika koja zna navijati upravo onako kako našoj reprezentaciji treba. Da se razumijemo, Kanadjani su imali i te kako glasnu podršku uigranih navijača, ali domaći teren i domaća publika ovaj put je stvarno položila ispit.

I sami igrači izjavili su nakon svojih mečeva da žive za ovakve trenutke, te da nije moguće odigrati loše uz ovakvu podršku s tribina.