Da sam znao tada….

Jedno od vrlo zanimljivih pitanja koje bi učenik mogao postaviti svom treneru jest: Što bi se dogodilo da sada znate ovo što znate, a da imate 17 ili 18 godina? Da li bi, bez problema, bili igrač svjetske klase?

U jednom nevezanom razgovoru sa Goranom Prpićem, našim poznatim trenerom, spomenuli smo upravo tu temu. Rekao mi je: Šare, da sam bar tada imao ovu glavu što imam sada, bio bih prvi na svijetu!

Da se razumijemo, Prpa je bio 16 igrač svijeta, dakle nije mu mnogo nedostajalo da udje u top 10 te sezone, a svjestan je koliko je mogao još više postići da je bio u mogućnosti razmišljati na  način na koji danas razmišlja.

Slično bih mogao ustvrditi i za sebe. Moj renking nikada nije bio ni blizu Prpinog, ali vjerujem da sam imao znanje koje imam sada, da bih uspio doći vrlo blizu najboljim tenisačima na svijetu. U čemu je razlika u razmišljanju mladog i razmišljanjima iskusnog igrača? Što je to što je bilo limitirajući faktor tada, da nisam postigao bolje rezultate, a sada sam svjestan?

 

Mislim da postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je motivacija.

Kao junior ni sam nisam bio dovoljno siguran da li to želim raditi u životu. Usprkos vrlo dobrim rezultatima, osvojenom državnom prvenstvu, top 10 poziciji na svjetskoj juniorskoj rang- listi, nisam bio siguran da je to moj poziv i da se tenisom želim baviti kao profesijom. Mislim da je to u tom trenutku bilo od iznimne važnosti. Sumnjao sam u uspjeh, a nisam siguran da li sam ga dovoljno i želio. Tek kad sam se upisao na fakultet i krenuo studirati, dakle, kad sam pokušao raditi nešto drugo, postao sam svjestan da  me to ne ispunjava, da je tenis ono što najviše volim i što želim raditi u životu. Bez obzira na nesigurnost koju profesionalizam nosi sa sobom, ipak sam se odlučio krenuti tim putem. Sa 22 godine počeo sam igrati turnire preko cijele godine. A jedino se tako može očekivati uspjeh.

 

Drugi razlog jest samopouzdanje.

Kao junior imao sam dovoljno samopouzdanja. Sistem natjecanja u juniorskoj konkurenciji je bio takav da nisam morao igrati kvalifikacije, vrlo brzo sam postizao dobre rezultate i pobjede na turnirima. Samopouzdanje, a s njime i  igra , došlo je nekako samo po sebi. Juniorski tenis je tada bio nešto sasvim drugo od seniorskog. Prelaskom u seniorsku konkurenciju, sve je nekako postalo mnogo teže i kompliciranije. Put mi se činio jako dug. Trebalo je pobijediti u mnogo susreta da bi se došlo do prvih ATP bodova, tako da se neminovno javila sumnja, da li sam ja dovoljno dobar za to. Sjećam se jedne od prvih Istarskih rivijera koje sam igrao. Dobio sam wild card za glavni turnir. Ždrijeb mi je donio 2. nosioca u 1. kolu. Igrao sam jako dobro do 62 i 41 za mene. A onda, kad sam počeo razmišljati o prvim ATP bodovima, igra se raspala kao balon od sapunice. Od tog poraza nisam se oporavio još dva turnira. Tek sam na četvrtom turniru uspio probiti led i dobiti meč u glavnom turniru koji je značio prvi ATP bod.

Što se igre tiče, u seniorskoj konkurenciji trebalo se mnogo više raditi za poen. Igrači su igrali čvršće, više su se borili i nije im bilo lako zabiti loptu.

Na juniorskim turnirima, dovoljno je bilo udariti 3 čvrste i snažne lopte i već bi stigla pogreška protivnika ili kraća lopta. Kod seniora je trebalo odigrati 5 ili 6 takvih lopti, a ni onda nije bilo sigurno da će stići kratka za napad. Samim tim počeo sam sumnjati u kvalitetu svoje igre. Trebalo je stalno igrati na vrhuncu forme da bi se postizali dobri rezultati, a to nije nimalo lagan zadatak. Posljedica toga je gubitak vjere u sebe i postavljanje pitanja samome sebi da li sam dovoljno dobar da mi tenis bude profesija.

Zadatak svakoga od nas koji radimo sa mladim igračima trebao bi biti da upozorimo naše igrače na opasnosti takvog načina razmišljanja. Na neki način trebali bi biti u stanju voditi našeg igrača kroz takve i slične nedoumice i uvjeriti ga da je to normalan slijed stvari, nešto što je svako od profesionalaca morao proći u karijeri.

Imamo primjere vrhunskih igrača koji su se izdigli iz naizgled nepovratne situacije. Jedan od njih je i već spomenuti Goran Prpić koji je bio 100 na ATP ljestvici, kad mu se dogodila teška ozljeda koljena. Nakon operacije nije igrao duže vrijeme i izgubio je sve bodove, da bi se nakon oporavka vratio i osvojio ATP turnir u Umagu, igrao četvrt finale Roland Garrosa te ušao medju 20 najboljih igrača na svijetu.

Andre Agassi je u jednom trenutku pao na 141. mjesto na ATP-u. Na putu ka povratku u vrh, igrao je challengere, manje turnire. Jedan je osvojio, a u drugom je izgubio u finalu od malo poznatog Njemca Vinck-a. No, ubrzo nakon toga stigao je do broja 1 na svijetu.

Thomas Muster je, takodjer, nakon što ga je pijani vozač pokupio na parkiralištu, pao na rang listi do 100. mjesta. Vratio se i nakon ozljede postao broj 1.

Još jedan od primjera jest James Blake, koji je pretrpio tešku ozljedu kralješnice, a dogodila mu se i smrt oca, no te situacije kao da su ga još i ojačale, ušao je medju 10 na ATP-u.

Svi ovi igrači primjeri su izuzetnih šampiona, koji su vjerovali u sebe, u uspjeh, kada nitko nije vjerovao. Uspjeli su sve te nesretne okolnosti pretvoriti u izazov i vratiti se čvršči i jači nego prije. Bez odlučnosti i vjere u uspjeh, to ne bi bilo moguće.

 

Naveo sam ove primjere samo da bih malo bolje ilustrirao ono što bi naš mladi igrač mogao osjetiti u sebi kao motivaciju. Kao nešto što ga može inspirirati da vjeruje da je moguće uspjeti. Jer kako je rekao Henry Ford: Onaj tko misli da može i onaj tko misli da ne može, obojica su u pravu!

 

Još jedan razlog mogao bi biti u načinu prihvaćanja neuspjeha.

Kao mladi igrač, sjećam se da sam vrlo teško podnosio neuspjeh. Poraz sam gledao isključivo kao dokaz vlastitog neuspjeha. Ako bih pobijedio u meču, značilo je da je sve u redu, a ako bih izgubio meč, ništa nije bilo u redu. Takav pristup ne može biti pozitivan, ne služi napretku igrača. U redu je željeti pobjedu, ali i u porazu treba znati izvesti ispravne zaključke.

Sličan stav kod mladih igrača je stav prema pogrešci. Katastrofa je pogriješiti, isto kao što je i katastrofa izgubiti meč.

Nema veće katastrofe od toga da smo zaslijepljeni takvim razmišljanjem i da zbog toga ne uspijevamo naučiti lekciju koju bi trebali naučiti iz te pogreške ili poraza. I što se onda dogadja? Ponavljaju se iste pogreške ili se gube mečevi na isti način.

Iskusan igrač imat će sposobnost odmaknuti se od situacije, promijeniti perspektivu pogleda i naučiti nešto. Shvatit će da bez pogreške nema napretka, da su porazi nužni da bi nešto naučili na putu ka savršenstvu.

Mauresmo je izjavila kad su je pitali u čemu je razlika, što ju je dovelo do toga da postane broj 1. Odgovorila je samo to što je postala svjesna da postoji mogućnost da se meč može izgubiti..